Stranice

 

 Naslovna

  Baragnir Zag Nehar

  Sveta Magija

  Svete Knjige

 Biblioteka

 Arhiva

  Ogledalo

  Ars Magica

  Adepti

  Hinduizam

  Budizam

 Judaizam

  Hri�ćanstvo

  Tekst 1 - I

Tekst 1 - II

 

  Islam

  Ostale religije

  Misterije

  Tajna dru�tva

  Istorija

  Filosofija

  Astrologija

  Radiestezija

  Nauka

  Ekosfera

  Ars Medica

  Psihologija

  Umetnost

  Zanimljivosti

  Putopisi

  Zag Kia

  Zvezdarijum

 Kalendar

 Galerija

 Multimedia

 Psyradio FM

 Chat

 Linkovi

 Alexanthorn

 Kontakt

 

 

 

Thornal

Arhiva tekstova Svetog Kraljevstva Magije

 

 

Hri�ćanstvo

 

1 - II

 

Isus to nije rekao II

Bart D. Erman

09.09.2010

 

�ta su �ene prećutale

 

Isus, kojeg razapinju, u Markovoj priči ka�e da će oni koji njemu veruju moći da isteraju demone u njegovo ime, da će govoriti nove jezike, da će hvatati zmije golim rukama, a ako popiju bilo kakav otrov, on im neće nauditi. Oni koji krenu njegovim putem, polagaće ruke na bolesne i lečiti ih.

To je izvanredan odeljak, misteriozan, dirljiv i moćan. To je jedan od odeljaka koji koriste pentekostalci da bi pokazali kako će pravi Isusovi sledbenici biti u stanju da govore nepoznatim “jezicima”, �to se događa pri njihovim sopstvenim bogoslu�enjima? I to je glavni odeljak na koji se oslanjaju “apalački hvatači zmija”, koji i dan-danas hvataju otrovne zmije rukama da bi pokazali svoju veru u Isusove reči, da im se neće ni�ta desiti ako to čine.

Ali, tu opet ima jedan problem. I u ovom slučaju se taj odeljak nije nalazio u izvornom Jevanđelju po Marku. Njega je dodao neki kasniji pisar.

Na određeni način, o tom tekstualnom problemu se vi�e diskutovalo nego o priči o �eni uhvaćenoj u preljubi, jer bez tih zavr�nih stihova Jevanđelje po Marku ima sasvim drugačiji kraj, te�ko razumljiv. To ne znači da su naučnici skloni da prihvate te stihove, kao �to ćemo odmah videti. Razlog zbog koga ih smatraju dodatkom je čvrst, gotovo neporeciv. Ali, naučnici se spore oko toga kakav je bio stvaran zavr�etak Jevanđelja po Marku, po�to znamo da taj kraj koji nalazimo u mnogim prevodima na engleski (iako se obično označava kao neautentičan) i u kasnijim grčkim rukopisima nije pripadao originalu.
Dokaz da ti stihovi nisu bili u originalu Jevanđelja po Marku je slične vrste kao i za odeljak o �eni uhvaćenoj u preljubi i nema potrebe da ovde opet ulazim u sve detalje. Tih stihova nema u na�a dva najstarija i najbolja rukopisa Jevanđelja po Marku, kao i u drugim va�nim svedočanstvima. Stil tog odeljka se razlikuje od stila ostatka Markovog jevanđelja. Te�ko je razumeti prelazak sa prethodnog pasusa na ovaj (npr. u stihu 9. se uvodi Marija Magdalina kao da se dotad nije pominjala, iako se o njoj govori u prethodnim stihovima).

 

Vrh >>>

 

Okrnjeni rukopis

 

Postoji jo� jedan problem sa grčkim jezikom koji taj prelaz čini jo� nezgrapnijim. U tom odeljku ima mnogo reči i fraza koje se ne nalaze ni na jednom drugom mestu u Jevanđelju po Marku. Ukratko, ima dovoljno dokaza da gotovo svi tekstolozi budu ubeđeni kako su ti stihovi dodati Jevanđelju po Marku.

Pa, ipak, bez njih se priča zavr�ava prilično naglo. Zapazite �ta se de�ava kada se ti stihovi oduzmu. �enama je rečeno da obaveste Isusove učenike da će on stići pre njih u Galileju i da će se tamo sresti; ali one, te �ene, be�e iz groba i ne ka�u ni�ta nikome, “jer se pla�e”. I tako se jevanđelje zavr�ava.

Očigledno je da su pisari mislili da je taj kraj suvi�e nagao. �ene nisu rekle nikom? Dakle, učenici nikad nisu saznali za vaskrsnuće? A Isus se nije sam pojavio pred njima? Kako to mo�e da bude kraj! Da bi re�ili taj problem, pisari su dodali drugi zavr�etak.

Neki naučnici se sla�u s mi�ljenjem pisara da je stih 16:8 isuvi�e nagao zavr�etak za jedno jevanđelje. Kao �to sam ukazao, to ne znači da ti naučnici veruju da su poslednjih dvanaest stihova u na�im kasnijim rukopisima bili u izvornom zavr�etku - oni znaju da to nije slučaj - ali misle da je, mo�da, poslednja strana Jevanđelja po Marku, ona u kojoj Isus stvarno susreće učenike u Galileji, nekako bila izgubljena, i da svi na�i prepisi tog jevanđelja potiču od tog jednog okrnjenog rukopisa, bez poslednje strane.

To obja�njenje je sasvim moguće. Takođe je moguće, po mi�ljenju nekih drugih naučnika, da Marko nije zaista nameravao da okončana svoje jevanđelje stihom 16:8. To je nesumnjivo �okantan kraj. Učenici nikad ne saznaju istinu o Isusovom vaskrsnuću zato �to im �ene to nikad nisu rekle. Jedan od razloga da mislimo kako je moguće da je Marko na taj način zavr�io svoje jevanđelje jeste to �to se takav kraj vrlo dobro sla�e sa drugim motivima u tom jevanđelju. Kao �to su proučavaoci Jevanđelja po Marku odavno primetili, u tom jevanđelju izgleda da učenici nikad nisu “shvatili” (za razliku od nekih drugih jevanđelja).
Stalno se ponavlja da oni ne razumeju Isusa (6:51-52; 8:21), a kad im Isus u nekoliko navrata ka�e da on mora da pati i umre, oni očigledno ne uspevaju da pojme njegove reči (8:31-33; 9:30-32, 10:33-40). Mo�da oni stvarno i nisu nikad razumeli (za razliku od čitalaca Jevanđelja po Marku, koji mogu da od početka razumeju ko je Isus zaista).

 

Vrh >>>

 

Nagli kraj

 

Takođe je interesantno da se zapazi da u čitavom Jevanđelju po Marku, kad god neko uspe da razume ne�to o Isusu, Isus toj osobi naređuje da ćuti - pa ipak ta osoba često prenebregava to naređenje, pa �iri novosti (npr. 1:43-45). Kakva je onda ironija �to je �enama na grobu rečeno da ne ćute, već da govore, a one takođe ignori�u to naređenje - i ćute!

Ukratko, mo�da je Marko i nameravao da tako naglim krajem svog čitaoca ostavi na neki način uskraćenim - �to je dovitljiv način da čitalac zastane, dođe do vazduha i upita: �ta?

Kada je crkva počela da koristi profesionalne prepisivače da bi umno�avala tekstove? Postoje dobri razlozi da se to desilo negde pred početak 4. veka. Dotle je hri�ćanstvo bila jedna mala, manjinska religija Rimskog carstva, kojoj su se često protivili, a ponekad je i progonili. Ali, ogromna promena se dogodila kada je rimski car Konstantin pre�ao u tu veru oko 312. god. Hristove ere.

Iznenada je hri�ćanstvo, od religije dru�tvenih izgnanika, koje su progonile i lokalne rulje i carske vlasti, postalo glavni igrač na religioznoj pozornici Carstva. Ne samo da su progoni prestali, već je i najveća sila zapadnog sveta počela da obasipa crkvu naklono�ću. Do�lo je do masovnih preobraćenja, pa je u doba kada je sam car javno objavio svoju odanost hri�ćanstvu postalo popularno biti Hristov sledbenik.

Sve vi�e i vi�e visokoobrazovanih i izve�banih ljudi je prelazilo u tu veru. Prirodno je da su oni bili podobniji da prepisuju tekstove hri�ćanske tradicije. Ima razloga da pretpostavimo da su se u to vreme u glavnim urbanim zonama pojavili hri�ćanski skriptoriji. Skriptorij je mesto za profesionalno prepisivanje rukopisa. Ima nagove�taja da su hri�ćanski skriptoriji radili početkom 4. veka.

Godine 331. Hristove ere, car Konstantin, koji je �eleo da se rasko�ne Biblije obezbede glavnim crkvama koje je on dao da se sagrade, napisao je zahtev Euzebiju, episkopu Cezareje, da načini pedeset primeraka Biblije na carev tro�ak. Euzebije se prema tom zahtevu poneo sa svom pompom i po�tovanjem koje je car zaslu�ivao, i postarao se da se on ispuni.

Očigledno je da je poduhvat tog obima zahtevao profesionalni skriptorij, a da i ne govorimo o materijalu koji je bio potreban da se načine rasko�ni prepisi hri�ćanskih spisa. Jasno je da je to sasvim drugačije vreme od perioda samo vek ili dva ranije, kada bi lokalne crkve naprosto zamolile nekog od svojih članova da nekako nađe dovoljno slobodnog vremena kako bi prepisao neki tekst.

 

Vrh >>>

 

Manje gre�aka

 

Od četvrtog veka, dakle, prepise tekstova su počeli da prave profesionalci; naravno da je to značajno smanjilo broj gre�aka koje su se potkradale u tekstu. Na kraju, kako su prolazile decenije i vekovi, prepisivanje grčkih tekstova postalo je du�nost monaha koji su �iveli van manastira i provodili vreme prepisujući svete tekstove pa�ljivo i savesno.

Ta praksa se nastavila tokom srednjeg veka, sve do pronalaska �tampe sa pokretnim slogom, u petnaestom stoleću.

Ogromna masa preostalih grčkih rukopisa do�la je do nas iz pera tih srednjovekovnih hri�ćanskih pisara koji su �iveli i radili na istoku (na primer, u oblastima koje danas pripadaju Turskoj i Grčkoj), poznatom kao Vizantijsko carstvo. Zbog toga se rukopisi od sedmog veka, pa nadalje, ponekad nazivaju “vizantijskim” rukopisima.

Svi kojima je poznata rukopisna tradicija Novog zaveta znaju da su ti vizantijski prepisi tekstova bili veoma slični jedni drugima, dok se raniji prepisi značajno razlikuju kako međusobno, tako i od tekstova koje nalazimo u kasnijim kopijama. Sada bi razlog za to trebalo da bude jasan: to je zavisilo od toga ko je prepisivao tekstove (profesionalac) i gde su oni radili (u relativno ograničenoj oblasti).

Ipak, bila bi ozbiljna gre�ka misliti da kasniji rukopisi, zato �to se tako dobro međusobno sla�u, predstavljaju bolja svedočanstva o tome kakav je bio “originalni” tekst Novog zaveta. Jer, uvek se moramo zapitati: odakle su ti pisari nabavili te primerke koje su prepisivali na profesionalan način?

Oni su ih dobili iz prethodnih tekstova, koji predstavljaju prepise jo� ranijih tekstova, koji su i sami prepisani sa jo� ranijih tekstova. Zato se tekstovi koji su verniji originalu, �to je donekle iznenađujuće, nalaze upravo u tim promenljivim i amaterski rađenim kopijama iz najranijeg doba hri�ćanstva, a ne u standardizovanim profesionalnim prepisima kasnijih vremena.

 

Vrh >>>

 

Grčka i latinska Biblija

 

Prepisivačka praksa svetih spisa, odnosila se uglavnom na istočni deo Rimskog carstva, gde je grčki bio i ostao glavni jezik. Ali, nije pro�lo mnogo vremena pre nego �to su hri�ćani u oblastima u kojima se nije govorilo grčki po�eleli da imaju hri�ćanske tekstove na sopstvenim, lokalnim jezicima.

Latinski je, naravno, bio jezik velikog dela zapadnog carstva; sirijski se govorio u Siriji; koptski u Egiptu.
U svakoj od tih oblasti knjige Novog zaveta prevedene su na njihove maternje jezike verovatno negde sredinom ili krajem drugog veka. A onda su te prevedene tekstove prepisivali pisari u svojim mestima.
Posebno su značajni prevodi na latinski, po�to je to bio glavni jezik veoma velikog broja hri�ćana na zapadu. Međutim, problemi sa prevodima tekstova na latinski su se pojavili vrlo brzo, jer ih je bilo veoma mnogo, i znatno su se međusobno razlikovali.

Problem je do�ao do vrhunca krajem četvrtog veka hri�ćanstva, kad je papa Damas nalo�io Jeronimu, najvećem naučniku svog vremena, da načini “zvanični” prevod na latinski koji bi mogli da prihvate kao merodavan tekst svi hri�ćani koji govore latinski, u Rimu i �ire.

Sam Jeronim govori o mno�tvu dostupnih prevoda i baca se na posao da razre�i taj problem. Izabrav�i jedan o najboljih postojećih prevoda na latinski, i poredeći taj tekst sa boljim grčkim rukopisima koje je imao na raspolaganju, Jeronim je načinio novo izdanje jevanđelja na latinskom.

Mo�da je, takođe, on ili neko od njegovih sledbenika, načinio novo izdanje i drugih knjiga Novog zaveta na latinskom.

Taj oblik Biblije na latinskom - Jeronimov prevod - postao je poznat kao Vulgata (narodna), Biblija hri�ćana latinskog jezika.

To je bila Biblija zapadne crkve, koja je i sama prepisana i iznova prepisana jo� mnogo puta. Bila je to knjiga koju su hri�ćani čitali, naučnici proučavali, a teolozi koristili vekovima, sve do dana�njeg dana.
Danas ima gotovo dvadeset puta vi�e prepisa latinske Vulgate nego grčkih prepisa Novog zaveta.

 

Vrh >>>

 

Promena bez korena

 

Tekst Novog zaveta je prepisivan u prilično standardizovanom obliku kroz čitav srednji vek, i na istoku (vizantijski tekst) i na zapadu (latinska Vulgata). Pronalazak �tamparske prese u 15. veku (izumeo je Johan Gutenberg, �iveo od 1400. do 1468) promenio je iz korena sve �to se tiče reprodukcije knjiga u celini, a posebno Biblije. �tampanje knjiga pokretnim slogom moglo je da garantuje da će svaka stranica biti potpuno identična svakoj drugoj stranici, bez ikakvih varijacija u pogledu reči.

Pro�li su dani prepisivača, od kojih je svaki pravio drugačiji prepis istog teksta, usled slučajnih i namernih izmena. Ono �to je bilo �tampano, bilo je kao urezano u kamen. �tavi�e, knjige su mogle da se prave mnogo br�e: nije vi�e bilo neophodno da se kopiraju slovo po slovo.

Usled toga, mogle su da postanu znatno jeftinije. Te�ko da je i�ta drugo toliko uticalo na savremeni svet kao �tamparska ma�ina; naredna stvar po uticaju (koja bi, mo�da, mogla da prema�i po značaju i �tamparsku ma�inu), jeste nastanak personalnog računara.

Prvo glavno delo koje je �tampano u Gutenbergovoj �tampariji bilo je veličanstveno izdanje Biblije na latinskom, i bilo je potrebno �est godina (1450-1456) da se ono načini. U narednih pedeset godina, objavljeno je jo� oko pedeset izdanja Vulgate u raznim �tamparijama u Evropi.

Mo�da izgleda čudno, ali nije bilo interesa da se u tim ranim godinama �tamparstva od�tampa neki primerak Novog zaveta na grčkom.

Nije te�ko uvideti razlog: na njega smo već ukazali. Naučnici �irom Evrope - uključujući i biblijske naučnike - bili su skoro hiljadu godina navikli da misle da je Jeronimova Vulgata prava Biblija crkve (slično kao kad neke dana�nje crkve misle da je verzija Biblije kralja D�ejmsa “prava” Biblija.

Na latinskom zapadu, grčka Biblija se smatrala stranom teologiji i učenosti; na latinskom zapadu, smatralo se da ona pripada grčkim pravoslavnim hri�ćanima, za koje se govorilo da su �izmatici koji su se odvojili od prave crkve.

Malo je naučnika u zapadnoj Evropi moglo da uop�te čita grčki. I tako se, u početku, niko nije osećao obaveznim da �tampa Bibliju na grčkom.

Prvi zapadni naučnik kome je pala na pamet ideja da načini neku verziju grčkog Novog zaveta bio je �panski kardinal po imenu Himenes de Cisneros (1437-1517).

 

Vrh >>>

 

Na tri jezika

 

Pod njegovim vođstvom, grupa naučnika, uključujući i Dijega Lopeza de Zunjiga, poduhvatila se da načini izdanje Biblije u nekoliko tomova. Bilo je to poliglotsko izdanje; tj. ono je reprodukovalo tekst Biblije na nekoliko jezika.

Tako je Stari zavet predstavljen izvornim hebrejskim, latinskom Vulgatom i grčkom Septuagintom, u stupcima koji su bili postavljeni jedan kraj drugog. (Ono �to su ti izdavači mislili o nadomćnosti Vulgate, mo�e se videti po njihovim komentarima na ovo izdanje u predgovoru: oni su ga uporedili sa Hristom - koga predstavlja Vulgata - raspetim između dva razbojnika; la�ni Jevreji su predstavljeni jevrejskim tekstom, a �izmatični Grci Septuagintom).

To delo je �tampano u gradu po imenu Alkala, čije je latinsko ime Komplutum. Zato je Himenesovo izdanje poznato kao Komplutumski poliglot. Iako je Komplutumski poliglot prvo �tapano izdanje Novog zaveta na grčkom, on nije i prvo objavljeno izdanje. Kao �to smo videli, Komplutum je od�tampan do 1514, ali nije objavljen do 1522. U tom periodu je jedan preduzimljivi holandski naučnik, humanista, intelektualac Erazmo Roterdamski, sačinio i objavio jedno izdanje Novog zaveta na grčkom, i tako stekao čast da je uredio prvo objavljeno izdanje edicio princeps. Erazmo je niz godina proučavao Novi zavet, kao i druga velika antička dela, imajući u vidu da u određenom trenutku sastavi jedno izdanje za �tampu. Ali, tek kad je posetio Bazel, u avgustu 1514, izdavač Johan Frober ga je ubedio da krene dalje.

I Erazmo i Frober su znali da je Komplutumski poliglot u radu, pa su po�urili da objave grčki tekst �to je pre moguće, iako su druge obaveze sprečile Erazma da se ozbiljno poduhvati tog posla sve do jula 1515. Tada je po�ao u Bazel da potra�i pogodne rukopise koje bi mogao da upotrebi za osnovu svog teksta. On nije otkrio neko bogatstvo rukopisa, ali je ono �to je na�ao bilo dovoljno za taj posao. Većinom se oslanjao samo na �ačicu kasnih srednjovekovnih rukopisa koje je obele�io kao kada se koriguje rukopis za �tampara; �tampar je uzeo tako obele�ene rukopise i načinio slog direktno sa njih.

Izgleda da se Erazmo za izdanje jevanđelja oslonio na samo jedan dvanaestovekovni prepis, a za Dela apostolska i Poslanice na drugi, takođe iz 12. veka - iako je mogao da se poslu�i i nekolicinom drugih rukopisa i da unese ispravke prema njihovom zapisu. Za Knjigu otkrovenja morao je da pozajmi rukopis od svog prijatelja, nemačkog humaniste Johanesa Rojhlina. Na nesreću, na nekim mestima je bilo gotovo nemoguće čitati taj rukopis, a on je izgubio njegovu poslednju stranu, koja sadr�i poslednjih �est stihova.

 

Vrh >>>

 

Erazmo u �urbi

 

U svojoj �urbi da obavi posao, Erazmo je naprosto uzeo latinsku Vulgatu i preveo njen tekst ponovo na grčki, pa je tako stvorio neka mesta u tekstu kojih nema ni u jednom preostalom grčkom rukopisu. I to je, kao �to ćemo videti, izdanje grčkog Novog zaveta koje su u sve praktične svrhe koristili prevodioci Biblije kralja D�ejmsa otprilike jedan vek kasnije.

�tampa Erazmovog izdanja počela je u oktobru 1515. i zavr�ena je za samo pet meseci. To izdanje je sadr�alo na brzinu skupljen grčki tekst, kao i revidiranu verziju latinske Vulgate, jedno pored drugog. U drugo i kasnija izdanja, Erazmo je uključio sopstveni prevod teksta na latinski, umesto Vulgate, na u�as mnogih tada�njih teologa, koji su i dalje smatrali da je Vulgata “prava” Biblija crkve. Ta knjiga je bila obimna, sa gotovo hiljadu strana. Pa, opet je sam Erazmo kasnije rekao da je ona “pre bila zbrzana nego uređena”.

Va�no je shvatiti da je Erazmovo izdanje bilo editio princeps Novog zaveta na grčkom ne samo zato �to je to interesantno kao istorijski detalj, već mnogo vi�e zato �to su, kako se proučavanje teksta razvijalo, Erazmova izdanja (on ih je načinio pet, i sva su bila načinjena na osnovu tog prvog na brzinu sakupljenog) postala merilo za objavljivanje grčkih tekstova Novog zaveta koje će izdavati zapadni �tampari tokom vi�e od tri stotine godina.

Sledila su mnogobrojna izdanja na grčkom, koja su objavili izdavači čija su imena dobro poznata poznavaocima te oblasti (Stefanus Rober Estijen, Teodor Beza i Bonaventura i Abraham Elzevir).
Ali, svi su se ti tekstovi manje ili vi�e oslanjali na tekstove njihovih prethodnika, a svi oni potiču od Erazmovog teksta (sa svim njegovim gre�kama), koji se zasnivao na veoma malom broju rukopisa (ponekad samo na dva ili čak i jedan - a za neke delove Otkrovenja, ni na jedan!) nastalih relativno kasno u srednjovekovnom periodu. Izdavači uglavnom nisu tragali za novim rukopisima koji bi mogli biti stariji i bolji, kako bi svoje tekstove zasnovali na njima. Umesto toga, oni su naprosto �tampali i pre�tampavali isti tekst, unoseći samo manje izmene.

 

Vrh >>>

 

Priča o Jovanovoj zapeti

 

Nesumljivo je da su neka od izdanja grčkih tekstova Novog zaveta, koje su objavili zapadni izdavači, značajna. Na primer, Stefanusovo treće izdanje iz 1550. zapa�eno je kao prvo izdanje uop�te koje sadr�i napomene koje ilustruju razlike između nekih od kori�ćenih rukopisa. Njegovo četvrto izdanje (1551) mo�da je jo� značajnije, po�to je to prvo izdanje Novog zaveta na grčkom koje deli tekst na stihove. Do tada, tekst je bio �tampan ucelo, bez naznaka za podelu na stihove.

Postoji jedna zabavna priča o tome kako je Stefanus obavio taj posao za pomenuto izdanje. Njegov sin je kasnije ispričao kako je Stefanus odlučio da tekst podeli na stihove (kakvi su većinom zadr�ani u na�im prevodima na engleski) dok je putovao na konju. Nesumnjivo je on hteo da ka�e kako je njegov otac “radio na putu” - to jest, da je unosio brojeve stihova uveče, u gostionicama u kojima je odsedao.

Ali, po�to njegov sin bukvalno ka�e da je Stefanus načinio te izmene “ja�ući na konju”, neki duhoviti komentatori su pretpostavili da je on zapravo obavljao svoj posao u prolazu, pa kad god bi se njegov konj neočekivano trznuo, Stefanusovo pero bi poskočilo, �to obja�njava neke prilično čudne podele na stihove, koje jo� nalazimo u na�em prevodu Novog zaveta na engleski.

 

Vrh >>>

 

Tri su jedno

 

Ali, va�nija stvar na koju ovde hoću da uka�em jeste to �to su sva naredna izdanja - uključujući i Stefanusovo - na kraju krajeva potekla od Erazmovog editio princeps, koje je bilo zasnovano na nekim prilično kasnim i ne obavezno pouzdanim grčkim rukopisima - onima koje je na�ao u Bazelu i onima koje je pozajmio od svog prijatelja Rojhlina. Ima razloga da sumnjam da su ti rukopisi bili posebnog kvaliteta, jer to su naprosto bili rukopisi kojih je uspeo da se dokopa.

Zaista, kako ispada, ti rukopisi i nisu bili najboljeg kvaliteta; na kraju krajeva, oni su nastali nekih hiljadu i sto godina posle originala! Na primer, glavni rukopis koji je Erazmo koristio za jevanđelja sadr�ao je i priču o �eni uhvaćenoj u preljubi u Jevanđelju po Jovanu i poslednjih dvanaest stihova Jevanđelja po Marku, �to su odeljci koji nisu izvorno pripadali jevanđeljima, kao �to smo videli u prethodnom poglavlju.

Ali, ima jedan ključni pasus svetih spisa koji Erazmov izvor nije sadr�ao. To je priča u prvoj Poslanici Jovanovoj 5:7-8, koju su naučnici nazvali Jovanovom zapetom, koja se nalazi u rukopisima latinske Vulgate, ali ne i u najvećem broju grčkih rukopisa - jedan pasus koji je dugo omiljen hri�ćanskim teolozima, po�to je to jedini pasus u čitavoj Bibliji koji izričito opisuje doktrinu o Trojstvu, da bo�anstvo ima tri ličnosti, ali da sve tri čine samo jednog Boga. U Vulgati, taj pasus glasi:

“Ima tri koji svedoče na nebu: Otac, Reč i Duh, a tih tri su jedno; i ima tri koji svedoče na zemlji, Duh, Voda i Krv, i tih tri su jedno”.

To je misteriozan odeljak, ali neuporediv po podr�ci koju pru�a tradicionalnom učenju crkve o “trostrukom Bogu koji je jedno”. Bez tog stiha, doktrina o Trojstvu morala bi da se posredno izvodi iz vi�e raznih pasusa, koji u kombinaciji pokazuju da je Hrist Bog, kao �to je to Duh i sam Otac, a da ipak postoji samo jedan Bog. Za razliku od toga, taj pasus direktno i jezgrovito iznosi tu doktrinu.

Ali, Erazmo to nije na�ao u grčkim rukopisima, u kojima umesto toga naprosto pi�e: “Ima trojica koji svedoče: Duh, Voda i Krv, i ta tri su jedno”. Gde su nestali “Otac, Reč i Duh”? Oni nisu bili u Erazmovom primarnom rukopisu, niti u bilo kom drugom koji je konsultovao, pa ih je, prirodno, izostavio iz svog prvog izdanja grčkog teksta.
To je vi�e od svega drugog razgnevilo teologe njegovog doba, koji su optu�ili Erazma da kvari tekst u nastojanju da ukloni doktrinu o Trojstvu i da obezvredi njenu posledicu, doktrinu o potpunoj bo�anstvenosti Hrista.

Posebno je Zunjiga, jedan od glavnih urednika Komplutumskog piliglota, javno blatio Erazma i insistirao da u svojim narednim izdanjima on vrati te stihove na njihovo pravo mesto.

Kako priča ka�e, Erazmo se - mo�da u nekom trenutku slabosti - slo�io da ubaci te stihove u neko buduće izdanje svog Novog zaveta na grčkom, ali pod jednim uslovom: da njegovi protivnici obezbede grčki rukopis u kome se mo�e naći taj stih (nije bilo dovoljno da se on nađe u latinskim rukopisima). I tako je taj grčki rukopis obezbeđen. Zapravo, načinjen za tu priliku. Izgleda da je neko prepisao grčki tekst Poslanica, pa kad je do�ao do navedenog pasusa, preveo je latinski tekst na grčki, dajući Jovanovoj zapeti njen poznati, teolo�ki koristan oblik. Drugim rečima, rukopis koji je donet Erazmu bio je �esnaestovekovni proizvod, načinjen po narud�bi.

 

Vrh >>>

 

Samo za Erazma

 

Uprkos svojim nedoumicama, Erazmo je odr�ao reč i uključio Jovanovu zapetu u svoje naredno izdanje i sva ostala naredna izdanja. Ta izdanja su, kao �to sam pomenuo, postala osnova za naredna izdanja Novog zaveta na grčkom koje su potom ponavljali izdavači poput Stefanusa, Beze i Elzevirovih. To izdanje poslu�ilo je kao oblik teksta koji su upotrebili prevodioci Biblije kralja D�ejmsa. I čitaocima tako poznati pasusi engleske Biblije - od kralja D�ejmsa 1611, pa nadalje, sve do savremenih izdanja dvadesetog veka - uključuju �enu uhvaćenu u preljubi, poslednjih dvanaest stihova Jevanđelja po Marku i Jovanovu zapetu, iako se nijedan od tih delova ne mo�e naći u starijim i boljim rukopisima Novog zaveta na grčkom.

Oni su u�li u svest engleskog govornog područja naprosto istorijskom slučajno�ću, zasnovanom na onim rukopisima koji su se upravo na�li pri ruci Erazmu, i na rukopisu koji je napravljen radi njega.

D�on Mil, predavač Kvins koled�a u Oksfordu, potro�io je trideset godina napornog rada da sakupi materijale za svoje izdanje Novog zaveta na grčkom. Tekst koji je on �tampao bio je naprosto tekst Stefanusovog izdanja iz 1550. godine. Ali, ono �to je bitno za Milovo izdanje nije tekst koji je upotrebio, već različita odstupanja od tog teksta koji citira u kritičkim napomenama.

Mil je imao pristup tekstovima oko sto grčkih rukopisa Novog zaveta. Pored toga, on je pa�ljivo proučio spise prvih crkvenih otaca, da bi video kako oni citiraju taj tekst - pretpostavljajući da mo�emo da rekonstrui�emo rukopise koji su bili dostupni tim očevima proučavanjem njihovih citata. �tavi�e, iako on nije poznavao druge antičke jezike, osim latinskog, upotrebio je jedno ranije izdanje koje je objavio Volton, da bi video gde se starije verzije na jezicima kao �to su sirijski i koptski razlikuju od grčkog.

Zahvaljujući tom intenzivnom tridesetogodi�njem naporu da sakupi materijale, Mil je objavio svoj tekst praćen napomenama u kojima ukazuje na mesta na kojima se razlikuju svi pre�iveli materijali koji su njemu bili dostupni. Na zaprepa�ćenje i u�as mnogih svojih čitalaca, Milove napomene su izdvojile nekih trideset hiljada razlika među pre�ivelim svedocima, trideset hiljada mesta na kojima razni rukopisi, citati crkvenih otaca i druge verzije imaju drugačiji tekst za pasuse iz Novog zaveta.

 

Vrh >>>

 

Prerana smrt

 

�tavi�e, u svom prikazu podataka koje je sakupio, Mil nije bio iscrpan. On je, zapravo, na�ao mnogo vi�e od trideset hiljada mesta na kojima postoji razlika samo �to nije citirao sve �to je otkrio, izostavljajući varijacije koje se, primerice, tiču reda reči u rečenici.

Uticaj Milovog izdanja se odmah osetio, iako on sam nije po�iveo da vidi kako se drama razvija. Umro je od kapi samo dve nedelje po�to je njegovo obimno delo objavljeno. Njegova prerana smrt (za koju jedan od svedoka ka�e da je nastupila “zato �to je pio previ�e kafe”!) nije sprečila klevetnike da počnu sa svojim poslom. Najte�i napad je do�ao posle tri godine, u učenom delu koje je napisao Milov suparnik po imenu Danijel Vitbi. On je 1710. objavio niz bele�ki o tumačenju Novog zaveta, kojima je dodao apendiks na sto strana u kome podrobno ispituje varijante koje Mil citira u svom kritičkom delu.

Vitbi je bio konzervativni protestantski teolog čiji osnovni stav je glasio da čak i ako Bog nije hteo da spreči da se gre�ke potkradu u prepisanim kopijama Novog zaveta, istovremeno ne bi nikad dopustio da taj tekst bude toliko iskvaren (tj. izmenjen) da ne bi mogao da na odgovarajući način ostvari svoj bo�anski cilj i svrhu. I tako Vitbi �ali: “Ja zato PATIM i potresen sam �to u Milovom uvodu nalazim toliko toga �to sasvim jasno oslikava kolebljivost njegove vere, ili u najmanju ruku daje dobar povod drugima za sumnju”.

Dok je Mil poznavao ili istra�io nekih sto grčkih rukopisa da bi otkrio svojih trideset hiljada varijanti, mi danas poznajemo mnogo, mnogo vi�e. Prema poslednjem računanju, otkriveno je i katalogizovano vi�e od sedam hiljada i petsto grčkih rukopisa. To je sedamdeset pet puta vi�e nego �to je Mil znao u 1707. Tih sedam hiljada i petsto rukopisa uključuju sve - od najmanjih odlomaka rukopisa - veličine kreditne kartice - pa do veoma obimnih i veličanstvenih dela, sačuvanih u celini. Neki od njih sadr�e samo jednu knjigu Novog zaveta; drugi sadr�e malu zbirku (na primer, četiri jevanđelja, ili Pavlove poslanice); veoma malo ih sadr�i čitav Novi zavet. Pored toga, postoji mnogo rukopisa različitih ranih verzija (prevoda) Novog zaveta.

 

Vrh >>>

 

Stihovi zlatom vezeni

 

Grčki rukopisi Novog zaveta (danas ih je katalogizovano vi�e od 7.500) po starosti variraju od početka drugog veka (jedan mali odlomak, zvani P, koji sadr�i nekoliko stihova iz Prve poslanice Jovanove 18) do �esnaestog veka.

Po veličini se znatno razlikuju: neki su mali prepisi koji mogu da stanu u �aku, kao �to je koptski prepis Jevanđelja po Mateju, zvani �eidski kodeks, veličine 10 x 2,5 cm; drugi su veoma veliki i impresivni primerci, među kojima je već pomenuti Sinajski kodeks, veličine 37,5 x 34 cm, �to je veoma velika povr�ina kada se potpuno otvori.

Neki od tih rukopisa su jeftini, �urno napravljeni prepisi; neki su zapravo prepisivani na već kori�ćene strane (dokument sa njih je izbrisan i tekst Novog zaveta napisan na izbrisanim stranicama); ostali su izuzetno rasko�ni i skupi primerci, uključujući i neke pisane srebrnim ili zlatnim mastilom na pergamentu potopljenom u purpur. Po pravilu proučavaoci govore o četiri vrste grčkih rukopisa.

(1) Najstariji su rukopisi na papirusu, pisani na materijalu izrađenom od papirusne trske, va�nom, ali jeftinom i upotrebljivom materijalu za pisanje u antičkom svetu; oni datiraju iz drugog do desetog veka.

(2) Majuskule (sa velikim slovima) - rukopisi načinjeni od pergamenta (�ivotinjska ko�a, ponekad zvana i vellum), nazvani tako po velikim slovima, donekle nalik na na�a velika slova, kojim su pisani; oni većinom datiraju iz četvrtog do devetog veka.

(3) Minuskule (sa malim slovima) - rukopisi takođe načinjeni na pergamentu, ali pisani manjim slovima, koja su često kombinovana (bez podizanja pera sa stranice) u pisanje koje je neka vrsta grčkog ekvivalenta kurzivnom pismu: oni datiraju iz devetog veka i kasnije.

(4) Lekcionari su obično po formi takođe minuskule, ali umesto da se sastoje od knjiga Novog zaveta, oni sadr�e, određenim redom “odlomke” uzete iz Novog zaveta za kori�ćenje u crkvi svake nedelje ili svakog praznika (nalik na lekcionare koji se koriste u crkvama danas).

 

Vrh >>>

 

Sveta imena

 

Pored tih grčkih rukopisa, mi znamo za oko deset hiljada rukopisa latinske Vulgate, a da i ne pominjemo rukopise na drugim jezicima, kao �to su sirijski, koptski, jermenski, starogruzijski, crkvenoslovenski i slično (prisetite se da je Mil imao pristup samo nekolicini antičkih verzija, a i njih je poznavao samo u njihovom prevodu na latinski). Pored toga, imamo spise crkvenih otaca, kao �to su Kliment Aleksandrijski, Origen i Atanasije od Grka, i Tertulijan, Jeronim i Avgustin od Rimljana - a svi oni citiraju tekstove Novog zaveta na određenim mestima, pa tako omogućuju da rekonstrui�emo kakvi su bili ti rukopisi (danas uglavnom izgubljeni).

Sa tim obiljem dokaza, �ta mo�emo da ka�emo o ukupnom broju varijanti koje su poznate danas? Naučnici se u svojim procenama znatno razilaze - neki ka�u da postoji 200.000 poznatih varijanti, neki ka�u 300.000, neki 400.000 i vi�e! To ne znamo pouzdano zato �to, uprkos impresivnom razvoju kompjuterske tehnologije, niko jo� nije uspeo da ih sve prebroji. Mo�da je, kao �to sam ovde ukazao, najbolje da jednostavno tu stvar prika�emo poređenjem. Postoji vi�e razlika među na�im rukopisima nego �to ima reči u Novom zavetu.

Nema sumnje da je slučajne pisarske gre�ke pogor�avalo to �to su svi grčki rukopisi pisani u scriptuo continua - bez znakova interpunkcije, pa čak i bez razmaka između reči. To znači da su reči koje izgledaju slično često bile brkane. Na primer, u Prvoj posl. Korinćanima, Pavle ka�e svojim čitaocima da treba da se poslu�e Hristom, jagnjetom Pashe, a ne treba da jedu “stari kvasac, kvasac poročnosti i zla”. Poslednja reč, zlo, pi�e se na grčkom PONERAS, �to kako ispada, prilično liči na reč “seksualni nemoral”, PORNEIAS. Razlika u značenju mo�da nije tako krupna, ali je značajno to �to Pavle u nekoliko pre�ivelih rukopisa eksplicitno upozorava ne na zlo u celini, već posebno na seksualnu poročnost.

Do takve vrste gre�aka je jo� pre dovodila okolnost u kojoj su pisari ponekad skraćivali određene reči da bi u�tedeli vreme i prostor. Na primer, grčka reč za “i” je KAI, za koju su neki pisari naprosto pisali početno slovo K, sa nekom vrstom crte nadole na kraju, da bi ukazali da je to skraćenica. Druge uobičajene skraćenice predstavljaju ono �to su naučnici nazvali nomina sacra (sveta imena), kao �to su Bog, Hrist, Gospod, Isus i Duh, koja su se skraćivala ili zato �to su se pojavljivala veoma često, ili da bi se pokazalo da se na njih obraća posebna pa�nja.

 

Vrh >>>

 

Oma�ke oka

 

Te razne skraćenice su ponekad zbunjivale kasnije pisare, koji su ih brkali međusobno ili pogre�no čitali skraćenicu kao celu reč. I tako, na primer, u Poslanici Rimljanima (12:11), Pavle moli svog čitaoca da “slu�i Gospodu”. Ali, reč Gospod, KURIW, u rukopisima je tipično skraćivana kao KW (sa crtom povrh slova), �to su neki od prvih pisara pogre�no pročitali kao skraćenicu za KAIRW, �to znači “vreme”. I tako u tim rukopisima Pavle podstiče svoje čitaoce da “slu�e vreme”.

Slično i Prvoj poslanici Korinćanima (12:13), Pavle tu ukazuje da su svi u Hristu “kr�teni u jedno telo” i da su svi oni “pijani od jednog duha”. Reč Duh (PNEUMA) se u najvećem broju rukopisa skraćivala kao PMA, �to su, razumljivo, neki pisari mogli da pogre�no pročitaju (i pročitali su!) kao grčku reč za “piće” (POMA); i tako po njima Pavle ka�e da su svi “pijani od jednog pića”.

Jedna uobičajena vrsta gre�aka u grčkim rukopisima javlja se kad bi se dva reda teksta, koji se prepisivao, zavr�ila istim slovima ili istim rečima. Pisar je mo�da prepisao prvi red teksta, pa bi mu oko, kad bi se vratilo na stranicu, palo na iste reči u narednom redu, umesto u redu koji je upravo prepisao; on bi nastavio da prepisuje odatle, a usled toga bi izostavio reči i/ili redove koje su između. Takva vrsta gre�ke se naziva periblepsis (“oma�ka oka”), izazvana “istim zavr�ecima”. Ponekad ovakva gre�ka mo�e da bude katastrofalna po značenje teksta. U Jevanđelju po Jovanu (17:15), Isus, u svojoj molitvi Bogu, o svojim sledbenicima ka�e:

“Ja ne tra�im da ih čuva� od Sveta, već da ih čuva� od zla.”

Ali, u jednom od na�ih najboljih rukopisa (Vatikanski kodeks iz 4. veka), reči od “sveta...” do “... čuva� od” su izostavljene, pa Isus izgovara nesrećnu molitvu: “Ja ne tra�im da ih čuva� od zla”!

Ponekad su slučajne gre�ke pravljene ne zato �to su reči izgledale, već zato �to su zvučale slično. To se moglo dogoditi, na primer, kad bi pisar prepisivao tekst po diktatu - kada bi jedan pisar čitao iz rukopisa, a jedan ili vi�e pisara prepisivali te reči u nove rukopise, kako se ponekad radilo u skriptorijima posle 4. veka. Ako bi se dve reči izgovarale isto, onda bi pisar koji je pisao mogao da nenamerno upi�e pogre�nu u svoj prepis, posebno ako bi ona zvučala savr�eno smisleno (iako pogre�no).

Izgleda da se to dogodilo u Otkrovenju (1.5), gde se autor moli “onome koji nas je oslobodio grehova”. Reč za “oslobodio” (LUSANTI) izgovara se potpuno isto kao reč za “oprati” (LOUSANTI), pa nije čudo �to se u određenom broju srednjovekovnih rukopisa autor moli onome “koji nas je oprao od na�ih grehova”.

 

Vrh >>>

 

Pogre�an rodoslov

 

Jo� jedan primer se javlja u Pavlovoj poslanici Rimljanima, u kojoj Pavle tvrdi da “po�to smo opravdani verom, imamo mir sa Bogom” (Rimljanima, 5:1). Ali, da li je to rekao? Reč za “imamo mir”, konstatacija jedne činjenice, izgovara se potpuno isto kao “hajde, da imamo mir”, podsticanje. I tako u velikom broju rukopisa, uključujući i neke od najstarijih, Pavle ne ostaje uveren da on i njegovi sledbenici imaju mir sa Bogom, već moli sebe i druge da tra�e mir. To je pasus u kome tekstolozi te�ko mogu da utvrde koji je tekst ispravan.

U Jevanđelju po Jovanu (5:39), Isus ka�e svojim protivnicima da “pregledaju svete spise... jer oni svedoče o meni”. U jednom starom rukopisu, poslednji glagol je izmenjen u glagol koji zvuči slično, ali u tom kontekstu nema smisla.

U tom rukopisu Isus ka�e “pregledajte svete spise... jer se oni ogre�uju o mene”! Jedan drugi primer dolazi iz Knjige otkrovenja, u kojoj prorok ima viziju prestola Bo�jeg, oko koga “be�e duga koja izgleda�e kao smaragd” (1:3). U nekima od ranijih rukopisa, ka�e nam se da oko “prestola behu sve�tenici koji izgledahu kao smaragd!!

Od hiljada i hiljada slučajnih gre�aka koje su načinjene u na�im rukopisima, mo�da najčudnije izgleda ona koja se pojavljuje u jednom minuskulu Četvorojevanđelja koji se zvanično označava kao br. 109, a nastao je u 14. veku. Pisar je očigledno prepisivao rukopis koji je saop�tavao genealogiju u dva stupca.

Iz nekih razloga, on nije prepisivao stubac po stubac, već je prepisivao red iz jednog, red iz drugog stupca.
Usled toga, imena u genealogiji su izbačena iz poretka, pa su većina ličnosti ispala sinovi pogre�nog oca.

Jo� gore, po�to drugi stubac koji je pisar prepisivao nije imao isti broj redova kao prvi, u prepisu koji je on načinio, otac ljudske rase (tj. poslednji koji se pominje) nije Bog, već neki Jevrejin po imenu Fares; a za samog Boga se ka�e da je sin nekog čoveka po imenu Aram!

 

Vrh >>>

 

Novo vino i stare me�ine

 

Ponekad su prepisivači biblijskih spisa menjali tekstove zato �to su mislili da oni sadr�e činjeničnu gre�ku. Izgleda da je to bio slučaj na samom početku Jevanđelja po Marku, gde autor predstavlja svoje jevanđelje rečima: “Ba� kao �to pi�e u knjizi proroka Isaije, ’Gle, �aljem glasnika pred vama... Ispravite mu puteve’.”
Problem je �to taj citat uop�te nije iz Isaije, već predstavlja kombinaciju jednog pasusa iz Izlaska (23:20) i jednog iz Malahije (3:1). Pisari su shvatili da je to problem, pa su izmenili tekst tako da on glasi: “Ba� kao �to pi�e u knjizi proroka...”. Sad nema problema sa pogre�nim pripisivanjem citata. Ali, skoro da nema sumnje �ta je Marko izvorno napisao: pripisivanje Isaiji se nalazi u na�im najstarijim i najboljim rukopisima.

Ponekad “gre�ka” koju je neki pisar nastojao da ispravi nije bila činjenična, već gre�ka u tumačenju. Dobro poznat primer nalazimo u Jevanđelju po Mateju (24:36), gde Isus predviđa kraj ere i ka�e “da �to se tiče tog dana i sata, niko ne zna - ni anđeli na nebu, pa čak ni Sin, već jedino Otac”. Pisari su smatrali da je taj pasus te�ak: Sin Bo�ji, sam Isus, ne zna kada će kraj doći? Kako to mo�e biti? Zar on nije sveznajući? Da bi re�ili taj problem, neki pisari su naprosto izmenili tekst izostaviv�i reči “pa čak ni Sin”. Sad, anđeli mogu da budu neznalice, ali Sin Bo�ji - ne.

 

Vrh >>>

 

Josif i Marija

 

U drugim slučajevima pisari su izmenili tekst ne zato �to su mislili da u njemu postoji gre�ka, već zato �to su �eleli da izbegnu da se on pogre�no razume. Primer je Jevanđelje po Mateju (17:12-13), u kome Isus identifikuje Jovana Krstitelja kao Iliju, proroka koji će doći na kraju vremena:

“Ka�em vam da je Ilija već do�ao, a oni ga nisu prepoznali, već su mu učinili �ta su hteli. Tako će isto Sin Čovečiji uskoro propatiti od njih. Tad njegovi učenici shvati�e da im on govori o Jovanu Krstitelju.”

Potencijalni problem je u tome �to, ovako napisan, tekst mo�e da se protumači kao da ne znači da je Jovan Krstitelj Ilija, već da je on Sin Čovečiji. Pisari su dobro znali da to nije slučaj, pa su neki od njih obrnuli tekst, stavljajući frazu “njegovi učenici shvati�e da im on govori o Jovanu Krstitelju” ispred izjave o Sinu Čovečijem.

Ponekad su pisari menjali tekst iz očiglednih teolo�kih razloga, da bi se osigurali da “jeretici” neće zloupotrebiti tekst ili da bi obezbedili da on govori ono �to su (pisari) već pretpostavili da znači. Postoje mnogobrojni primeri ove vrste promena.

U drugom veku bilo je hri�ćana koji su čvrsto verovali da je spasenje koje je doneo Hristos potpuno nova stvar, vi�a od svega �to je svet ikad video, a svakako vi�a od judaističke vere iz koje se hri�ćanstvo izrodilo. Neki hri�ćani su i�li toliko daleko da su tvrdili kako je pojava Hrista daleko nadi�la judaizam, staru veru Jevreja. Pisarima takvih uverenja, parabola o novom vinu i starim me�inama koju pripoveda Isus mogla je da izgleda problematična.

“Niko ne stavlja novo vino u stare me�ine... Već se novo vino mora staviti u nove me�ine. A niko ko pije staro vino ne �eli novoga, jer oni ka�u, ’Staro je bolje’.” (Jevanđelje po Luki, 5:38-39)

Kako bi Isus mogao da ukazuje da je staro bolje od novog? Zar nije spasenje koje on donosi vi�e od svega �to judaizam (ili bilo koja druga religija) ima da ponudi? Pisari koji su smatrali da je ova izreka zbunjujuća naprosto su uklonili poslednju rečenicu, tako da sada Isus ne govori ni�ta o tome da je staro bolje od novog.

Ponekad su pisari menjali tekst da bi se postarali da se njihova omiljena doktrina na odgovarajući način istakne. To nalazimo, na primer, u priči o Isusovoj genealogiji u Jevanđelju po Marku, koje počinje s Avramom, ocem Jevreja, i prati Isusov rodoslov od oca do sina sve do “Jakova, koji je bio otac Josifa, mu�a Marije, koja rodi Isusa, koga zovu Hristos”. (Matej, 1:16). Kako stvari stoje, ta genealogija već tretira Isusa kao izuzetan slučaj, po�to se ne ka�e da je on “sin” Josifov. Ali, nekim pisarima to nije bilo dovoljno, pa su izmenili tekst tako da glasi: “Jakov, koji je bio otac Josifov, kome je data u zaruke devica Marija koja rodi Isusa, koga zovu Hristos”.

Sad se Josif čak i ne naziva Marijinim mu�em, već samo njenim verenikom, a za nju se jasno ističe da je bila devica - �to je bila va�na poenta za mnoge stare pisare!

 

Vrh >>>

 

Izmene u molitvi

 

Jednu od najpoznatijih liturgijskih izmena teksta nalazimo u Lukinoj verziji molitve Oče na�. Tu molitvu nalazimo kod Mateja, i taj du�i, Matejev oblik, bio je i ostao najpoznatiji hri�ćanima. Kad se uporedi, Lukina verzija izgleda beznade�no osakaćena.

“Oče, neka je sveto tvoje ime. Neka dođe carstvo tvoje. Daj nam svakog dana na� svakodnevni hleb. I oprosti nam na�e grehe, jer mi opra�tamo na�im du�nicima. I ne navedi nas u isku�enje.” (Luka, 11:2-4)

Pisari su re�ili problem kraće Lukine verzije tako �to su dodali deo koji je poznat iz odgovarajućeg pasusa kod Mateja (6:9-13), pa sada, kao kod Mateja, ta molitva glasi:

“Oče na�, koji si na nebu, neka je sveto ime tvoje. Neka dođe carstvo tvoje i neka se ispuni volja tvoja, na zemlji kao i na nebu. Daj nam svakog dana na� svagda�nji hleb. I oprosti nam na�e dugove kao �to mi opra�tamo na�im du�nicima. I ne navedi nas u isku�enje, već nas izbavi od zla.”

Ta pisarska sklonost da “usklađuju” pasuse u jevanđeljima je sveprisutna. Gde god se ista priča priča u nekom drugom jevanđelju, ovaj ili onaj pisar će se sigurno postarati da te priče budu u savr�enom skladu, uklanjajući razlike potezima svoga pera.

Ponekad na pisare nisu uticali istovrsni pasusi, već usmeno predanje koje je kru�ilo o Isusu i priče koje su se pričale o njemu. To smo već u velikoj razmeri videli u slučaju �ene uhvaćene u preljubi i poslednjih dvanaest stihova Jevanđelja po Marku.

I u manjoj razmeri, mo�emo da vidimo kako je usmeno predanje uticalo na pisani tekst jevanđelja. Jedan istaknut primer je upečatljiva priča u Jevanđelju po Jovanu (5), u kojoj Isus isceljuje jednog invalida kraj banje Vitezde.

Na početku te priče nam se ka�e da je nekolicina ljudi - invalida, slepih, hromih i paralizovanih - le�ala pored te bare, a da je Isus izdvojio jednog čoveka, koji je tu boravio trideset osam godina, da bi ga izlečio. Kad je upitao tog čoveka da li bi �eleo da bude izlečen, čovek odgovara da nema nikog ko bi ga stavio u banju, pa “kad se voda uzburka”, uvek se neko drugi progura.

U na�im najstarijim i najboljim rukopisima nema obja�njenja za�to bi taj čovek �eleo da uđe u banju kad se voda uzburka, ali je usmeno predanje nadoknadilo taj manjak dodatkom stihovima 3-4, koji nalazimo u mnogim na�im kasnijim rukopisima. Tu nam ka�u da je “neki anđeo povremeno silazio u tu baru i talasao vodu, a prvi koji bi u�ao nakon �to se voda uzburka, bio bi izlečen”. Lep dodatak jednoj ionako interesantnoj priči.

 

Vrh >>>

 

Srećni istra�ivač

 

Jedan proučavalac iz 19. veka, koji je bio najprilje�niji u otkrivanju i objavljivanju rukopisa Biblije, imao je interesantno ime - Lobegot Fridrih Konstantin Fon Ti�endorf (1815-1874). Dobio je ime Lobegot (na nemačkom - slava Bogu) jer je pre rođenja njegova sujeverna majka videla nekog slepca i upla�ila se da će se zbog toga njeno dete roditi slepo. Kada joj se sin rodio potpuno zdrav, ona ga je posvetila Bogu.
Ti�endorf je bio neuobičajeno prilje�an istra�ivač, koji je svoj rad na tekstu Novog zaveta video kao sveti, od bo�anstva određeni zadatak.

Jednom je napisao svojoj verenici: “Suočen sam sa svetim zadatkom, borbom da povratim izvorni oblik Novog zaveta”. Taj sveti zadatak on je nastojao da ispuni locirajući svaki rukopis, uvlačeći se u sve biblioteke i manastire koje je mogao da nađe.

Nekoliko puta je obi�ao Evropu i “istok” (ono �to bismo mi nazvali Srednjim istokom), nalazeći, transkribujući i objavljujući rukopise kud god bi po�ao.

Jedan od njegovih najranijih i najpoznatijih uspeha ticao se jednog rukopisa koji je već bio poznat, ali niko nije bio u stanju da ga pročita.

To je Codeh Ephraemi Rescriptus, sme�ten u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Taj kodeks je izvorno bio grčki rukopis Novog zaveta, ali je izbrisan u dvanaestom veku kako bi se njegove stranice od pergamenta mogle iskoristiti da se na njima napi�u neke propovedi sirijskog crkvenog oca Jevrema.

Po�to stranice nisu bile potpuno izbrisane, ne�to od teksta koji je stajao ispodse moglo videti, iako ne dovoljno jasno da bi se de�ifrovala većina reči - čak i po�to je nekoliko vrsnih istra�ivača učinilo najbolje �to se moglo.

Ali, u Ti�endorfovo doba bili su otkriveni hemijski reagensi koji su mogli da pomognu da se otkrije tekst koji je bio napisan ispod.

Primenjujući pa�ljivo te reagense i polako krčeći put kroz tekst, Ti�endorf je uspeo da dođe do njegovih reči, pa je tako načinio prvu uspe�nu transkripciju tog ranog teksta i tako stekao za sebe određeni ugled među onima kojima je stalo do takvih stvari.

 

Vrh >>>

 

Smrt u dva portreta

 

Mateju i Luki bilo je te�ko da Isusu pripi�u gnev, dok Marku nije. Čak i u priči o kojoj govorimo, po strani od tekstualnog problema u stihu 41, Isus ne postupa prema tom jadnom gubavcu u rukavicama. Nakon �to ga izleči, on ga “�estoko izgrdi” i “izbaci napolje”. To je bukvalno značenje tih grčkih reči, koje se u prevodu obično ubla�ava. To su grubi izrazi, koji se na drugim mestima u Jevanđelju po Marku koriste u kontekstu �estokih sukoba i agresije (npr. kad Isus izgoni demone). Te�ko je da se shvati za�to bi Isus grubo izgrdio tog čoveka i izbacio ga napolje ako je osećao sa�aljenje prema njemu; ali, ako je ljut, to je mo�da shvatljivije.

Kakav utisak na čitaoca ostavlja portretisanje Isusa u uvodu Jevanđelja po Marku? Ostavljajući na trenutak po strani sve na�e unapred stvorene zamisli o tome ko je bio Isus i naprosto čitajući taj tekst, moramo da priznamo da Isus tu ne izgleda kao krotki i blagi dobri pastir mekih crta sa prozorskih vitra�a.

Marko počinje svoje jevanđelje slikajući Isusa kao fizički i harizmatički moćan autoritativni lik sa kojim se nije �aliti. On ga predstavlja kao zadivljalog proroka u divljini; izbačen je iz dru�tva da bi se u divljini borio sa Satanom i divljim zverima; on se vraća da bi pozvao na hitno pokajanje uoči neposrednog dolaska Bo�ijeg suda; on odvaja svoje sledbenike od njihovih porodica; on nadvladava svoje slu�aoce svojim autoritetom; on kori i izgoni demonske sile koje mogu da potpuno savladaju puke smrtnike; on odbija da se povinuje zahtevima naroda, ignori�ući ljude koji mole da ih primi.

Jedina priča u tom uvodnom poglavlju Jevanđelja po Marku koja ukazuje na ličnu samilost jeste isceljenje ta�te Simona Petra, koja le�i bolesna u krevetu. Ali, čak se i to tumačenje samilosti mo�e dovesti u pitanje. Neki duhoviti posmatrači su primetili da ta�ta, nakon �to je Isus uklonio njenu groznicu, ustaje da bi ih slu�ila, verovatno da im donese večeru.

Da li je moguće da je u uvodnim scenama Jevanđelja po Marku Isus naslikan kao moćan lik sa jakom voljom i sopstvenim planom, harizmatični autoritet koji ne voli da mu smetaju? To bi svakako učinilo smislenim njegov odgovor izlečenom gubavcu, koga grubo izgrdi, a potom otera.

 

Vrh >>>

 

Izgon demona

 

Ipak, postoji jo� jedno obja�njenje. Isus se ljuti i na drugim mestima u Jevanđelju po Marku. Sledeći put se to de�ava u poglavlju 3, koje, upadljivo je, takođe sadr�i drugu priču o lečenju. Ovde se izričito ka�e da je Isus ljut na fariseje, koji misle da on nije ovla�ćen da u subotu izleči čoveka kljastog u jednu ruku.

Na određeni način, jo� bli�u paralelu imamo u priči u kojoj se Isusov gnev ne spominje eksplicitno, ali je ipak očigledan. U Jevanđelju po Marku, 9, kada Isus silazi sa Planine preobra�aja sa Petrom, Jakovom i Jovanom, on nailazi na gomilu koja je okru�ila njegove učenike i jednog očajnog čoveka u sredini. Sina tog čoveka je opseo demon i on obja�njava tu situaciju Isusu, a potom ga poziva: “Ako si u stanju, smiluj se i pomozi nam”. Isus uzvraća ljutitim odgovorom: “Ako si u stanju? Sve je moguće onome ko veruje”. Čovek pada u jo� veće očajanje i moli: “Verujem, pomozi mojoj neveri”. Isus tada izgoni demona.

 

Vrh >>>

 

Krvavi znoj

 

Ono �to je upadljivo u tim pričama jeste da Isusov gnev izbija kad neko sumnja u njegovu voljnost, sposobnost ili bo�anski autoritet da leči. Mo�da se i u priči o gubavcu takođe radi o tome. Kao u priči iz Jevanđelja po Marku, 9, neko boja�ljivo prilazi Isusu da bi upitao: “Ako bi hteo, ti mo�e� da me izleči�“. Isus se razbesni. Naravno da bi hteo, isto tako kao �to je i u stanju i ovla�ćen da to čini. On isceljuje tog čoveka, donekle neraspolo�en, o�tro ga izgrdi i otera ga.

Za razliku od Marka, Jevanđelje po Luki nikad eksplicitno ne ka�e da se Isus razbesneo. Zapravo, u njemu izgleda kao da se Isus uop�te ne uznemirava, ni na koji način. Umesto ljutitog Isusa, Luka slika hladnokrvnog Isusa. U tom jevanđelju postoji samo jedan odeljak u kome Isus izgleda da gubi prisebnost. I to je, �to je ba� interesantno, u odeljku u kome o njegovoj autentičnosti vatreno raspravljaju poznavaoci jevrejskih spisa.

Taj odeljak se pojavljuje u kontekstu Isusove molitve na Maslinovoj gori, upravo pre nego �to ga izdaju i uhapse (Luka 22:39-46). Nakon �to se pridru�io svojim učenicima “da se mole, da ne bi pali u isku�enje”, Isus ih ostavlja, klekne na kolena i moli se. “Oče, ako je tvoja volja, ukloni ovaj pehar od mene. Ali da ne bude moja volja, već neka se izvr�i tvoja”.

U velikom broju rukopisa, nakon ove molitve sledi priča koju ne nalazimo nigde u na�im jevanđeljima, priča o Isusovoj intenziviranoj agoniji i takozvanom krvavom znoju:

“I anđeo s neba mu se javi, osna�ujući ga. I po�to je bio u agoniji, poče da se moli jo� usrdnije, a njegov znoj posta nalik na kapi krvi koje padaju na zemlju”. (st. 43-44). Ta scena se zavr�ava tako �to Isus ustaje iz molitve i vraća se svojim učenicima, da bi ih zatekao usnule. On potom ponavlja svoje prvobitno uputstvo: “Molite se, da ne biste pali u isku�enje”. Na te reči, Juda sti�e sa gomilom i Isusa hapse.

I �ta se događa? Učenici, koji se nisu molili, zaista “padaju u isku�enje”; oni be�e sa popri�ta, ostavljajući Isusa da se sam suoči sa svojom sudbinom. A �ta je sa Isusom, onim koji se molio pre nego �to je njegovo isku�enje do�lo? Kada gomila stigne, on se mirno predaje Očevoj volji, predajući se mučeni�tvu koje je bilo pripremljeno za njega.

Lukina priča o Isusovom stradanju, slu�i tome da pru�i primer vernima kako da ostanu čvrsti pred licem smrti. Ona pokazuje da jedino molitva mo�e da pripremi čoveka da umre.

Umesto da uđe u svoje stradanje obrvan strahom i drhtanjem, sa agonijom u pogledu sudbine koja ga čeka, Lukin Isus ide u smrt mirno i kontrolisano, sa poverenjem u volju svog Oca do samog kraja. Upadljiva je činjenica, od posebnog značaja za ovaj tekstualni problem, da je Luka mogao da stvori takvu Isusovu sliku samo uklanjanjem onog predanja iz svog izvora (Jevanđelja po Marku) koje joj se suprotstavlja.

Kod Luke je potpuno izostavljen Markov iskaz da Isus “počinje da biva �alostan i uznemiren” (Marko, 14:33), kao i Isusov komentar njegovim učenicima: “Moja du�a je duboko uznemirena, čak do smrti” (Marko, 14:34). Umesto da padne na zemlju u patnji (Marko, 14:35), Lukin Isus klekne na kolena (Luka 22:41). Kod Luke, Isus ne tra�i da ga mimoiđe taj čas (uporedi Marko 14:36, 39, 41). A, umesto da se moli, tri puta da ga mimoiđe taj pehar (Marko, 14:36,39,41) on to tra�i samo jednom (Luka, 22:42), pre svoje molitve - samo �to kod Luke to čini pod va�nim uslovom: “Ako je to tvoja volja”.

I tako, dok Lukin izvor, Jevanđelje po Marku, pokazuje Isusa kako se u patnji moli u vrtu, Luka je potpuno preoblikovao tu scenu da bi pokazao smirenog Isusa koji se suočava sa smrću. Jedini izuzetak je Isusov “krvav znoj”, priča koje nema u na�im najstarijim i najboljim dokumentima. Za�to bi se Luka toliko trudio da ukloni Markov portret Isusa koji pati ako bi Isusova patnja trebalo da bude poenta njegove priče?

 

Vrh >>>

 

Prikivanje na krst

 

Jasno je da Luka ne deli Markovo poimanje da Isus pati i da je na ivici očajanja. Nigde to nije očiglednije nego u njihovim pričama o Isusovom raspeću. Marko slika Isusa kako ćuti na putu do Golgote. Njegovi učenici su se razbe�ali; čak i verne �ene gledaju samo “sa odstojanja”. Svi prisutni mu se podsmevaju - prolaznici, jevrejske vođe i oba razbojnika.

Markov Isus je prebijen, ismevan, a napustili su ga i zaboravili ne samo njegovi sledbenici, već na kraju i sam Bog. Njegove jedine reči u čitavom prosedeu dolaze na samom kraju, kad on glasno povika: “Moj Bo�e, moj Bo�e, za�to si me ti napustio?” On zatim glasno krikne i umre.

I ovaj portret je, opet, u o�troj suprotnosti sa onim �to nalazimo kod Luke. U Lukinoj priči, Isus uop�te ne ćuti, a kad govori, pokazuje da i dalje kontroli�e situaciju, pun pouzdanja u Boga, svog Oca, pouzdanja u svoju sudbinu, bri�an za sudbinu ostalih. Na putu ka svom raspeću, prema Luki, kada Isus vidi grupu �ena koje jecaju, on im ka�e da ne plaču zbog njega, već zbog sebe i svoje dece, zbog nesreće koja će ih uskoro zadesiti (23:27-31). Dok ga prikivaju na krst, umesto da ćuti, on se moli Bogu: “Oče, oprosti im, jer ne znaju �ta čine” (23:34).

Na krstu, u bolovima svog stradanja, Isus se upu�ta u inteligentan razgovor sa jednim od razbojnika koji je raspet pored njega, uveravajući ga da će tog dana biti zajedno u raju (23:43). I najizra�ajnije od svega, umesto da na kraju patetično krikne zato �to su ga napustili, Lukin Isus, u punom poverenju da stoji pred Bogom, predaje svoju du�u svom voljenom Ocu: “Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh” (24:46).

Te�ko je preceniti značaj tih izmena koje je Luka načinio u odnosu na svoj izvor (Marka) za razumevanje na�eg tekstualnog problema. Ni u jednoj tački Lukine priče o stradanju Isus ne gubi kontrolu, niti je ikad u dubokoj i iznurujućoj strepnji za svoju sudbinu.

On je tu odgovoran za svoju sopstvenu sudbinu, zna �ta mora da uradi i �ta će mu se desiti kad to uradi. To je čovek koji je u miru sa samim sobom i smiren pred licem smrti.

 

<<< Povratak na predhodnu stranu

 

 

Vrh strane >>>

 

 

 

 

 

 

 

Naslovi

 

�ta su �ene prećutale

Okrnjeni rukopis

Nagli kraj

Manje gre�aka

Grčka i latinska Biblija

Promena bez korena

Na tri jezika

Erazmo u �urbi

Priča o Jovanovoj zapeti

Tri su jedno

Samo za Erazma

Prerana smrt

Stihovi zlatom vezeni

Sveta imena

Oma�ke oka

Pogre�an rodoslov

Novo vino i stare me�ine

Josif i Marija

Izmene u molitvi

Srećni istra�ivač

Smrt u dva portreta

Izgon demona

Krvavi znoj

Prikivanje na krst

 

 

<<< Povratak na predhodnu stranu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
   

Sva prava rezervisana

Copyright � 2010 by Alexandar Thorn

Poslednje izmene: 29-01-2013 00:58