Stranice

 

 Naslovna

  Baragnir Zag Nehar

  Sveta Magija

  Svete Knjige

 Biblioteka

 Arhiva

  Ogledalo

  Ars Magica

  Adepti

  Hinduizam

  Budizam

  Judaizam

  Hri�ćanstvo

  Islam

  Ostale religije

  Misterije

Tekst 15

 

  Tajna dru�tva

  Istorija

  Filosofija

  Astrologija

  Radiestezija

  Nauka

  Ekosfera

  Ars Medica

  Psihologija

  Umetnost

  Zanimljivosti

  Putopisi

  Zag Kia

  Zvezdarijum

 Kalendar

 Galerija

 Multimedia

 Psyradio FM

 Chat

 Linkovi

 Alexanthorn

 Kontakt

 

 

 

Thornal

Arhiva tekstova Svetog Kraljevstva Magije

 

 

Misterije

 

15

 

Propadanje kroz vremenske Kapije

KAPIJE KOJE VODE U DRUGE DIMENZIJE

Izvor: TCN

09.04.2011

 

Vreme je i dan danas velika misterija. �ta je pro�lost, sada�njost i budućnost, kako ih odvojiti, ako je ikako moguće. A mo�da sve ove tri stvari postoje istovremeno? Kako objasniti neverovatne slučajeve propadanja kroz vreme koje ćemo vam ovde predočiti?

Postoje događaji koji dovode u pitanje na�e shvatanje o vremenu i realnosti, jer se čini da ono ne teče onako kako smo navikli, pravolinijski, nego da se ponekad vraća u rikverc, a ne retko se na posebnim mestima, otvaraju svojevrsne kapije koje vode u pro�lost ili u neku nama nepoznatu dimenziju postojanja... Kako reče jedan mislilac: 'Vreme ima logiku koja nije du�na da nas razume'.

Saglasno op�toj teoriji relativnosti, svaka jedinka ima svoje proticanje vremena i svoj polo�aj u prostoru, odnosno nalazi se u dimenziji koja se naziva prostor - vreme. Pri tome, ne postoje ni apsolutni prostor, ni apsolutno vreme. Primera radi, vreme teče sporije u blizini nekog masivnog tela, kao �to je Zemlja. To je provereno pomoću dva veoma precizna časovnika koja su postavljena na vrh i dno jednog vodotornja. Ustanovljeno je da je časovnik na dnu, koji je bio bli�i tlu, radio sporije, u odnosu na onaj na vrhu.

Mo�emo da putujemo u tri dimenzije koliko god �elimo: krećući se unapred, nazad, levo ili desno, dole ili gore - čak ne razmi�ljajući o tome. Ali, suočeni sa četvrtom dimenzijom, ukočimo se. Vreme teče samo u jednom smeru, a i mi s njim bespomoćno plutamo no�eni strujom. Ideja putovanja kroz vreme, kao suprotnost putovanja sa vremenom, vrlo je privlačna za svakoga. Ko ne bi �eleo da vidi kako će biti 3000. godine, ili da vidi kako su se gradile piramide!

Ne samo da je to izuzetno te�ko, već mo�e biti i riskantno. �ta ako biste sprečili ubistvo Franca Ferdinanda u Sarajevu i tako promenili celu istoriju? �ta bi se dogodilo ako biste ubili nekog svog pretka? Tada ni vi ne biste bili rođeni, pa tako ne biste mogli ni da ubijete svog pretka... Ovo deluje vrlo zbunjujuće?

Naravno, fizičari �irom sveta su svesni tog problema. Ali, istra�ivanje ideje putovanja kroz vreme neodoljivo je, pa i potrebno da bismo shvatili ograničenost na�ih teorija. Dozvoljavaju li zakoni fizike putovanje kroz vreme, makar samo teorijski? Zahvaljujući Ajn�tajnovoj teoriji relativiteta iz 1905. godine, poznato nam je da se vreme usporava za predmete koji se kreću brzinom svetlosti, barem sa stanovi�ta posmatrača. �elite da posetite Zemlju 1000 godina unapred? Samo treba da otputujete do zvezde udaljene 500 svetlosnih godina i vratite se, putujući u oba smera brzinom od 9,995 odsto brzine svetlosti. Na povratku, Zemlja će biti 1000 godina starija, dok ćete vi biti stariji samo 10 godina.

Mo�da niste znali, ali mi mo�emo videti unazak kroz vreme! Svetlosti je uvek potrebno ne�to vremena da bi stigla do nas, tako da neki objekat vidimo ne onakav kakav je sad, nego kakav je bio kad ga je svetlost napustila. Ako stojimo udaljeni od nečega 3.3 metra - mi to ne�to vidimo onakvim kakvo je bilo pre 1/100.000.000 sekundi. Ta vremenska razlika je beznačajna, tako da smatramo da ne�to vidimo onakvim kakvo jeste.

Svetlosti je potrebno osam minuta da bi stigla do nas sa Sunca - pa tako Sunce vidimo onakvim kakvo je bilo pre osam minuta. Zvezdu Alfa Kentauri vidimo kakva je bila pre 4.3 godine, a zvezdu Arktur, kad posmatramo galaksiju Andromeda, vidimo je kakva je bila pre 2.300.000 godine. Zamislite samo kakvo je to zavirivanje u pro�lost. Ovo ovde je bilo da ka�emo naučno teorijsko zavirivanje u pro�lost, ali �ta reći za primere koje ćemo vam sada navesti. Primere, u kojima su obični ljudi jednostavno propadali kroz vreme i nestajali iz sada�njosti, prebacujući se mnogo godina u pro�lost! Na sve ove primere, naučnici nisu na�li pravi odgovor!

 

POTVRDA VREMENSKOG IZLETA

 

U leto 1912. godine iz Londona za Glazgov jurio je ekspresni voz. U jednom kupeu sedeli su policijski inspektor Skotland Jarda i jedna mlada medicinska sestra. Neočekivano, uz stra�an krik, na sedi�tu pored prozora pojavio se čovek zrelih godina. Duga kosa bila mu je upletena u viticu, na starinskim cipelama bile su velike kopče, a trougli �e�ir na glavi. U jednoj ruci dr�ao je veliki bič, a u drugoj nagrizen komad hleba. Bio je unezveren i prestravljen dok su ga inspektor i devojka iznenađeno posmatrali. Stali su ga smirivati, pitali ga ko je i odkuda je. Čovek je, ridajući od plača, odgovorio da se zove Pol Drejk, da je kočija� iz Četnema i da ne shvata gde je to do�ao i kako! U �elji da ga smiri, inspektor je otvorio prozor i predlo�io čoveku da pogleda napolje. Voz se u tom trenutku nalazio u polukrugu, tako da se odlično video ceo - od lokomotive do zadnjeg vagona. Tek je to prepalo jadnog čoveka, pa je poku�ao da skoči kroz prozor. Inspektor, zabrinut za njegov �ivot, po�urio je po konduktera. Ali, kada su se obojica vratili u kupe, neznanac je bio isčezao. Na sedi�tu su ostali samo njegov bič i trougli �e�ir. Medicinska sestra bila je u dubokoj nesvesti. Oba čoveka pogledala su kroz prozor. Nasip se nadaleko odlično video, ali na njemu ničega nije bilo.

Inspektor je, razumljivo, započeo istra�ivanje. Za bič i �e�ir etnografi su tvrdili da potiče iz polovine XVIII veka. Dalja ispitivanja potvrdila su da ta �eleznička pruga prolazi kroz taj kraj gde se jo� početkom XIX veka nalazio zaselak Četnem. Pastor mesne parohije prona�ao je u arhivi knjigu sa imenima umrlih 150 godina unazad. Tu je bilo ne samo ima kočija�a, već je na marginama bila napisana i primedba tada�njeg paroha koja se odnosila na Drejka i u kojoj je opisano kako je on, već u zrelim godinama, pro�iveo neverovatan događaj. Dok se noću vraćao kući, video je neočekivano 'đavolski ekipa�, ogroman, dugačak kao zmija, koji se pu�io od ognja i dima'. Zatim se Drejk, ni sam ne znajući kako, obreo u tom čudovi�tu. Tu je zatekao ljude u nepoznatoj odeći, 'same đavolove sluge'. nasmrt prepla�eni Drejk pomoli se Gospodu i odjednom se na�ao u jendeku pored puta! Dovukav�i se nekako do kuće, saznao je da je sat pre toga �itelj iz susednog sela doveo njegove konje koje je na�ao desetak kilometara od Drejkove kuće. Od tada Drejka je 'napustio zdrav razum i smisao rasuđivanja'. Stalno je pripovedao o đavolskim karucama i uzrujavao se �to mu niko ne veruje...

A, njegov trougli �e�ir i do dan danas se čuva u mesnom muzeju, dok je bič, na�alost, nestao.

 

SLUČAJ U VERSAJU

 

Ovaj događaj je zapisan u starim arhivam Oksforda i odigrao se u Versaju 10 augusta 1901. godine. Glavni akteri su dve engleske učiteljice, veoma ozbiljne osobe, Elinor D�ordan i �arlota Meberli. Kada su dve radoznale engleskinje u�le u Versajski park i do�etale do jednog zelenog proplanka, najednom su počele da osećaju kako se oko njih sve menja. Do njih je dopirao veoma �učan �agor, čitav ambijent oko njih poprimao je neki drugačiji izgled, nestalo je predivne aleje - Elinor i �arlota su ulazile u drugo vreme!

Učiteljice su bile zbunjene, ali i nemoćne da bilo �ta učine. Nastavile su �etnju. Pored njih su prolazili francuski plemići iz vremena Marije Antoanete, odnekud je dopirao topot konja, podalje od njih su dvorkinje ne�to raspravljale. Ba�tovani su doterivali zeleno rastinje, prizor jednog davno prohujalog vremena bio je doista kompletan. Koliko su dugo vremena bile u drugom vremenu učiteljice nisu mogle da objasne čak ni u svojim bele�kama koje su zapanjile svet. Sećaju se svoje zbunjenosti, ali i detalja koji su kasnije naučnike ubedili da Engleskinje nisu ma�tale i sanjarile, već da je njihov do�ivljaj autentičan, ali i neobja�njiv.

 

SLUČAJ JEDNOG NUMIZMATIČARA

 

Slučaj starog numizmatičara Surijela je izuzetno zanimljiv. On je koristio plastične vrećice za svoju zbirku i uvek ih je nabavljao u istoj prodavnici. Znao je gde se ta prodavnica nalazi, ali jo� nikad nije bio u njoj, jer bi mu vrećice stalno neko drugi donosio. Jednom prilikom 1973. godine, starac se uputio u Greg Vermont , u prodavnicu, da ovaj put sam kupi vrećice. Trotoar ispred prodavnice bio je od neobrađenog kamena, svetlo obojeno pročelje i unutra�njost prodavnice ostavili su sna�an utisak na njega. Na zidovima u prodavnici visile su slike cvetnih uzoraka, stara registar kasa stajala je na veoma staroj drvenoj tezgi, a malo dalje od tezge stalak sa �tapovima za �etnju. Inventar je bio neuredno slo�en i nabacan na stala�e, zidovi tro�ni i dotrajali. Sve je podsećalo na baraku sklepanu na brzinu rukama neve�tog majstora. Prodavačica koja mu je pri�la na sebi je imala bluzu uskih rukava i dugu crnu suknju, a njena kosa bila je visoko podignuta.

Imajući u vidu da su 1973. godine u modi bile duge haljine i staromodna odeća, njen način odevanja nije posebno začudio starog numizmatičara. Zatra�io je plastične vrećice i ona ih je brzo izvadila iz smeđe kutije, zapakovala i polo�ila na tezgi ispred njega.
Starca je začudila cena. Trebalo je da plati jedan �iling, �to nikako nije bilo normalno, jer je vrećice do tada plaćao u penijima. Pru�io joj je 5 penija. Prodavačica je začuđeno pogledala novčić, ali ga je ipak stavila u kasu. Tek tada je i starac primetio da unutra vlada gotovo mrtva ti�ina, a ni spolja se nije čula prometna buka.

 

PUT U CRKVU

 

Kroz vreme je bila odlutala i izvesna gospođa Tirela Klark. Ona je stanovala u Visleikum Fordu, gde je do�ivela neobično iskustvo 1984. godine.

Ona se, lepo obučena, u popodnevnim satima vozila biciklom modernim putem prema obli�njoj crkvici, na popodnevnu molitvu. Odjednom, ceo put se promenio. Pretvorio se u običan seoski drum! Godpođa Klark nije vi�e bila na svom biciklu, veće je lagano koračala tim drumom. U susret joj je dolazio neki seljak u čudnoj odeći, koji ju je iznenađeno pogledao, klimnuo glavom i pro�ao. Kada se malo sabrala, u�asnuto je primetila da na sebi ima odeću časne sestre. Sunce je nekako čudno sijalo, kao kroz neko mutno raznobojno staklo. Odjednom, sve se ponovo vratilo u prvobitno stanje. Opet je bila na biciklu i vozila ivicom puta, ali kad je pogledala na dole, videla je svoje cipele potpuno blatnjave, koje su pri polasku bile čiste i oglancane. Ali, tu joj� nije bio kraj iznenađenjima.

Kada je do�la u crkvu, dok je sedela na klupi, sve je počelo da se menja: pod crkve je sad bio od gline, oltar od kamena, prozori su imali �iljaste lukove, a unutra su bili sve�tenici, koje nije videla od okupljenog naroda koji je bio u nekoj čudnoj odeći, a sve�tenici su bili u smeđim mantijama. Ona je stajala, u no�nji časnih sestara! kada je jedna �ena iza njenih leđa blago spustila ruku na njeno rame, tada se opet sve počelo menjati. Sve se ponovo vratilo u prvobitno stanje. Kada je slučaj gospođe Klark kasnije preispitan, do�lo se do zaključka da je ona nekako odlutala u daleku pro�lost. Naime, smeđe mantije nosili su sve�tenici Vestminterske crkve 1293. godine. Sem toga, analizom je utvrđeno da i blato na njenim cipelama potiče iz tog perioda!

 

SKOK U BRONZANO DOBA

 

Učiteljica Ana Mej i njen suprug, 29. augusta 1973. godine posetili su grobove Klajva, kod Invernesa, poznatu grupu od tri nadgrobna spomenika iz bronzanog doba (1800 - 1500 pre Hrista). Njih dvoje �etali su uzanom popločanom stazom između monolita, ne primećujući da se razdvajaju i kreću suprotnim pravcima. Gospodin Mej je zastao kod mermerne ploče sa natpisom, a njegova supruga se naslonila na jedan monolit. Nakon nekoliko trenutaka, sve joj je bilo drugačije: promenio se predeo, nebo je postalo sivoplavo, a od njenog supruga ni traga ni glasa. Mislila je da je na trenutak zaspala i da sanja. Ugledala je grupu mu�karaca u otrcanim haljecima i pantalonama vezanim iznad pojasa. Sporo su se kretali napred, vukući te�ak monolitni kamen. Svi su imali dugu crnu kosu i bili neobično razvijeni. Onda se sve ponovo počelo menjati. Nalazila se kod istog monolita, a korak ispred nje stajao je njen suprug i hvatajući se za glavu, vri�tao: 'Zaboga, Ana, gde si to bila? �eno, kao da si u zemlju propala! Je li ti dobro?!'

Odmahnula je zbunjeno glavom i načinila korak da bi mimoi�la supruga, kad se ponovo desilo isto čudo. Sve se ponovo promenilo, suprug je nestao, a ona grupa ljudi je jo� uvek vukla onaj monolitni kamen. Sad je čula i kako razgovaraju, ali na nekom njoj nepoznatom jeziku. Jedan od njih, pravi gorostas, zaostao je malo, okrenuo se i pogledao zbunjeno u njenom pravcu. Obuzela ju je velika jeza, ali nije znala �ta da radi. Neznanac je jo� uvek gledao u nju, i on očigledno zbunjen �to vidi �enu u nekoj nepoznatoj mu odeći. Ipak, laganim koracima uputio se prema gospođi Mej. Zastao je nekoliko koraka ispred nje, gledajući u nju kao u neku utvaru. Ne�to joj je govorio , ali ona to nije mogla razumeti. Ostali iz njegove grupe nemo su sve posmatrali. Kada je neznanac zakoračio napred i ispru�io ruku prema gospođi Mej, sve se ponovo počelo menjati. Osetila je kako joj ramena ste�u nečije ruke i prodorno je vrisnula. Bio je to njen suprug. Izbezumljeno je gledao u nju i vikao: 'Ana, Ana! Zaboga, �eno, �ta se to događa sa tobom?! Ti čas nestane�, a čas se pojavi�, i to uvek na drugom mestu... vidi na �ta liči�, kao da si iza�la iz rudnika!'

An je stvarno grozno izgledala, Njena odeća bila je neverovatno izno�ena, ako i cipele, koje su, uz to, bile jo� i blatnjave.
Stručnjaci koji su ispitivali ovaj slučaj bili su zapanjeni! Kako objasniti činjenicu da je i suprug gospođe Mej bio očevidac njenih iznenadnih nestanaka i pojavljivanja? Kako objasniti blato na njenoj obući, kada ga u okolini nigde nije bilo? Kako objasniti starost i izno�enost njene odeće? Stručnjaci su utvrdili da su blato na njenim cipelama, kao i njena garderoba, veoma, veoma stari... Izgleda da je gospođa Mej, nekako odlutala u daleku pro�lost i to ba� u vreme postavljanja monolita i njihovog dovlačenja. Mo�emo samo zamisliti kako se osećao čovek iz tog vremena kada je ugledao Anu, i kada je ispred njega jednostavno nestala!?

 

STARINSKI HOTEL

 

Slučaj se zbio 1929. godine, u Francuskoj. Četvoro Amerikanaca na proputovanju, zaustavilo se u gradu Rabastanu, u okrugu Tarn. Restoran starinski uređenog hotela, u koji su svratili, veoma ih je iznenadio. Personal je nosio odeću po modi s početka veka, dok je na stolu le�ao list 'Figaro' sa datumom 1903. godine! Poverovali su da su do�li u objekat koji svojom originalno�ću �eli da privuče �to vi�e posetilaca. Ali, u sali, osim njih, nije bilo drugih gostiju, iako je posluga bila vrlo otmena, a jelo izuzetno ukusno. Odlučili su zato da u povratku ponovo prođu istim putem i prenoće u tom prijatnom hotelu.

Posle nekoliko sedmica, na�av�i se na istom mestu, zatekli su zaključanu, oronulu zgradu, sa izvaljenim prozorima i jo� pokojim oknom u nekom zaostalom ramu. Bili su ubeđeni da su pogre�ili put, pa su se raspitivali kako da dođu do hotela 'Pod prelepom tisom'. Saznanje ih je potpuno zaprepastilo. Hotel je do Prvog svetskog rata bio divan, ponosio se svojom kuhinjom i otmenom poslugom. Ali, vlasnik je umro, a njegov sin je, nekoliko godina ranije poginuo. Od tada se zdanje polako ru�i.

 

DAVNI POGREB

 

Godine 1951. mlada Belgijanka Bernardet Lorel provodila je odmor u Marseju. Jednom se uputila u mali park sa divnim, vi�e vekovnim starim drvećem. Sela je na klupu da se odmori. Neočekivano, primetila je malu crkvu. Bila je sigurna da je do pre petnaestak minuta nije zapazila. Iznenađena sopstvenom rasejano�ću, krenula je prema crkvi, pre�la aleju, prekoračila ivicu travnjaka i, sasvim nepredviđeno ... na�la se na groblju! Zamalo da se onesvesti.

Unaokolo su bile staze posute peskom, poko�eni travnjaci, a sada najednom - iskrivljene krstače zarasle u korov!

Nasred groblja, iz crkvice i njenih otvorenih dveri dopirale su molitve na latinskom za pokoj du�e... Isprepadana, devojka je htela da pobegne. U tom trenutku na dverima crkve pojavila se pogrebna povorka.

Četiri čoveka, u ko�uljama od grubog platna i nekakvim �irokim pantalonama, nosila su sanduk za kojim je i�la uplakana mlada �ena, okru�ena dečicom. Svi su bili u bednoj odeći, kakvu Lorel nikada ranije nije ni videla. Od straha, dala se u beg. Kroz nekoliko minuta, kada je malo do�la sebi, osvrnula se: ničega vi�e nije bilo - ni crkve, ni pogreba, niti zapu�tenog groblja. Ispostavilo se kasnije da su pre Francuske revolucije na tom mestu sahranjivali sirotinju.

Potom je groblje napu�teno, a krajem pro�log veka tu su uredili park.

 

 

 

 

 

 

 

Vrh strane >>>

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
   

Sva prava rezervisana

Copyright � 2011 by Alexandar Thorn

Poslednje izmene: 30-01-2013 23:54