Thornal
Arhiva
tekstova Svetog
Kraljevstva Magije
Misterije
11
Tajni svet u �uplini
Zemlje
Izvor:
TCN
04.04.2011
O OVOME SE ĆUTI!
ZEMLJA JE �UPLJA?
Da li u unutra�njosti Zemlje
�ivi civilizacija mnogo naprednija od na�e? �ta su videli dvojica moreplovaca, a
�ta pokazuju tajni satelitski snimci?
Grčki filozof Platon je jo� u
četvrtom veku pre Hrista pričao o bajkovitoj zemlji po imenu Hiperboreja, koja
je, po njemu, bila stvarna domovina boga Apolona. Takođe je govorio da je Leta,
Apolonova majka, rođena na jednom ostrvu u Arktičkom okeanu 'sa one strane
severnog vetra'. Reč hyperboreas znači severni vetar. A u raznim leksikonima o
mitovima stare Grčke stoji da je Hiperboreja ime vrlo srećnog i bogatog naroda
na severu Zemaljske kugle - iza severnog vetra - u čijoj slu�bi stoji i Apolon.
Tako su 1829. godine dvojica
Skandinavaca, Jan i Olaf Jansen, otac i sin, po�li u ribarenje malim jedrenjakom
i odjedrili su put Severnog mora iza 83. stepena severne �irine. Pro�av�i kroz
neke uske prolaze između ledenih santi, zaplovili su po otvorenom moru predivne
tople klime, bujne vegetacije i jarko crvenog sunca.
Posle du�eg putovanja, stigli
su do jednog velikog fjorda, �iroke reke Hidekel, i zaplovili su njome ne
znajući kuda ih vodi taj put.
Usput ih je sustigao mamutski brod pun ljudi i �ene visokog rasta, čak preko tri
metra. Obojica su bili podignuti na nepoznati brod i sa njim su stigli u
unutra�njost Zemlje. Do�li su do grada Jehu, gde su proveli godinu dana učeći
jezik domorodaca, koji je bio sličan sanskritu.
Posle godinu dana njihov učitelj
Galdea poveo ih je u prestonicu ovog podzemnog carstva da bi ih primio najvi�i
sve�tenik.
Taj glavni grad se zove Eden. Le�i na
visokom platou unutarnjeg kontinenta, nekoliko hiljada metara iznad mora.
Opkoljen je velikim vrtom punim voćaka, drveća i bilja. Tu izviru četiri reke:
Eufrat, Pizon, Gihon i Hedekel. Zvali su ga 'pupkom sveta', ili 'kolevkom
čovečanstva'.
Po dolasku u Eden bili su odmah
primljeni na razgovor kod najvi�eg sve�tenika i vladara ovog podzemnog carstva.
Na njegov poziv odlučili su da ostanu jo� godinu dana da bi razgledali i ostale
krajeve podzemlja, pa da se tek onda vrate u �tokholm.
Saznali su da tu ljudi �ive 800-900
godina, da u �kolu polaze sa 20 godina i da se �ene posle navr�ene stote godine.
Tu se uči muzika, jer je narod vrlo muzikalan, a pored toga agrokultura,
hortikultura, stočarstvo, tehnika i medicina.
S obzirom da su ljudi visoki
preko tri metra, sve je za na�e pojmove predimenzionirano. Zrno gro�đa je
veličine naran�e, a jabuka veličine glave.
Po�to su u razgledanju unutra�njosti
Zemlje proveli vi�e od godinu dana, odlučili su da se vrate kući. Pred polazak
dobili su dobre mape unutra�njih povr�ina kopna i mora, reka i gradova. Najpre
su po�li put severa rekom Hedekel, ali, kako je na moru besnela oluja, odlučili
su da se vrate, prođu pored Delfa rekom Gihon i izađu na Ju�ni pol.
Putovali su
veoma dugo. Iza�av�i, opet su se provlačili kroz ledena brda i u jednoj jakoj
oluji jedrenjak je bio razbijen i uvučen u vrtlog jednog velikog monolita od
leda. Tom prilikom je poginuo otac Jan, a sina Olafa Jansena opazo je �kotski
brod 'Arlington' i spasao ga. Kada je kapetanu broda ispričao da dolazi iz
unutra�njosti Zemlje, ovaj je pomislio da je poludeo i zatvorili su ga u jednu
kantu.
Kada je stigao u �tokholm i kada je
ispričao vlastima sve o očevom i svom utovanju u unutra�njost Zemlje, bacili su
ga u tamnicu da nikome to ne bi preneo. Tamo je le�ao 28 godina. Kada je
prevalio 50 godina, iza�ao je iz tamnice. Bavio se opet ribolovom, kupio neki
brod i pre�ao u Ameriku. Pred smrt u 95. godini, otkrio je svoju tajnu D�ord�u
Emersonu i predao mu karte i crte�e ka bi to ovaj mogao da objavi.
Emerson je napisao knjigu pod nazivom
'Dimni Bog'. Tako je spoljni svet na�e planete saznao ne�to vi�e o unutra�njem
svetu Zemlje.
Kada je ova priča o tajnom
podzemnom svetu do�la u javnost, ljudi onog doba počeli su da se sve vi�e
interesuju za Severni pol, Grenland i zemlju Eskima. Svi istra�ivači koji
su plovili put severa, posle prelaska 82. paralele susretali su se sa
čudnim fenomenima, to jest, pojavama crvenog sunca, tople klime, ptica,
insekata, �ivotinja... Tako je novinar Karl Hol, koji je poku�ao da stigne
do Severnog pola, pisao: 'Sve je toplije nego �to se mo�e očekivati. Nema
ni snega, ni leda. Kopno je puno �ivota: divlje patke, zečevi, vukovi,
lisice, medvedi, pingvini i mnogo drugih vrsta'.
Hol
je zapisao da je sa jednog visokog brda gledao u daljinu i da je zapazio
gustu maglu, �to je bio znak da je tamo voda. Amerikanac, Ken, koji je
otkrio Humboltov glečer i koji je istra�ivao Severnu polarnu oblast u
periodu između 1833. i 1855. godine, pisao je pre vek i po sledeće: 'Neke
okolnosti pokazuju da tu postoji otvoreno Severno more i da često ima
gustih magli, koje smo videli tokom zime'.
Norve�ki istra�ivač Nansen u
svom dnevniku je takođe zapisao da je, pro�av�i kroz ledene bregove,
isplovio na otvoreno more uprkos isčekivanju Severnog pola na kopnu. Mada
je bio kraj septembra, to more nije bilo zamrznuto.
Nansen
je trećeg avgusta 1894. godine zapisao u dnevniku: 'Danas smo videli
tragove lisica na kopnu. Klima je vrlo blaga, gorovo da je suvi�e toplo za
spavanje. Osećamo se kao kod kuće'.
Ovaj isti istra�ivač pisao je o
fenomenu sunca, ako i o obojenom snegu. Posle ispitivanja bilo je utvrđeno
da crna boja potiče od vulkanskog kamenja a druge boje od biljaka. Poznato
je takođe da je u Sibiru otkriveno mnogo zamrznutih kostiju mamuta,
naročito na obalama Lene. Otkrivene su i kosti drugih �ivotinja koje su
naseljavale tople krajeve - lavova, hijena, nilskih konja...
Naučnici su ova otkrića
obja�njavali pretpostavkom da je tu nekada sigurno vladala suptropska
klima i da je izmenom polova do�lo do promene klime, odnosno stradanja
biljnog i �ivotinjskog sveta.
Ali, najveći fenomen jo� niko
nije objasnio, a to je: otkud tamo sneg? Odakle dolaze ledeni bregovi i na
Severnom i na Ju�nom polu? Nema odgovora ni u pogledu sledećih fenomena:
-
Slatka voda na povr�ini mora
- Crvenkasto sunce, pogotovo posle prelaska 90.
paralele
- Nigde nema ledene kape kao znaka Severnog pola.
- Klima
se menja i postaje sve toplije.
- Čuveno severno svetlo 'Aurora borealis', do sada
neobja�njeno
- Mno�tvo ptica leti u pravcu severa, a i mnoge
�ivotinje kreću se kopnom u severne predele.
- Usput se vide nanosi drveća i bilja i nalaze se
ostaci mamuta i drugih �ivotinja
- Severni ni Ju�ni pol jo� niko nije stvarno
preleteo avionom, jer već pri preletu 75. paralele
kompas prestaje da radi, a ma�ine otkazuju rad.
Međutim,
desilo se čudo kada je američki admiral Ričard Berd 19. februara 1947.
po�ao da preleti Severni pol. Kada se pribli�io već poznatoj magnetskoj
granici u pravcu polarnog mora, počeli su da luduju svi instrumenti.
Takođe je i veza sa bazom bila prekinuta.
Tada je admiral preleteo brdski
masiv koji nikada do tada nije video. Zatim je izronila dolina po kojoj se
- video je - kretala neka �ivotinja. On je uzeo dvogled i video da je to -
mamut!?
U čudnom svetu admiral Berd je
leteo dalje sa čudnim osećanjem da ga ne�to vuče da leti i prolazi kroz
neki otvor u unutra�njost Zemlje. Naravno, instrumenti u avionu nisu
radili. Osećao je kao da ga neko prati i prizemljuje. Onda se uključio
radio, sam od sebe, i začuo se glas koji je na ne ba� dobrom engleskom
jeziku rekao: 'Dobro do�li u na�u oblast. Vi ćete tačno za sedam minuta da
aterirate. Opustite se, vi ste u dobrim rukama'.
U svom dnevniku admiral Berd je
sve ovo opisao rečima: 'Avion je bio pod tuđom kontrolom i kretao se sam
od sebe. Počeli smo sa spu�tanjem. Avion je lagano zadrhtao i utonuo u tle
kao da se nalazi u nekom nevidljivom vazduhu. Skoro lebdimo i kada smo tle
stvarno dodirnuli, bio je to lagani udar.
U tom trenutku pribli�ava se
nekoliko ljudi na�em avionu. Oni su visoki i plavokosi. U daljini se vidi
svetleći grad, koji pulsira u svim duginim bojama. Jedan glas zove me, po
imenu i naređuje mi da otvorim vrata aviona. Ja sledim tu zapovest.
Od
ovog momenta prestajem da vodim dnevnik direktno. Kasnije sve unosim iz
svog sećanja. Sve liči na ne�to čudnovato i neverovatno. Moj radio
telegrafista i ja izlazimo iz aviona. Dočekuju nas vrlo prijateljski i
prevoze nas malim transportnim uređajem - nekom vrstom platforme bez
točkova. Velikom brzinom krećemo se prama gradu koji ble�ti. Kako se
pribli�avamo, grad nam izgleda kao da je načinjen od neke kristalne mase.
Uskoro stojimo pred zgradom
čija mi je arhitektura potpuno nepoznata. Sve kao da je iz naučno
fantastičnih filmova. U toj zgradi su nam dali toplo piće koje izvrsno
prija. Zatim dolaze po mene i vode me. Penjemo se liftom, a potom idemo
hodnicima osvetljenim roze svetlom. Svetlost dolazi iz samih zidova.
Sti�eno do jednih vrata koja se automatski otvaraju. Čujem glas koji mi
govori: 'Ne bojte se, admirale, vi idete u audijenciju kod na�eg
Majstora...'
Admiralu Berdu je nakon
razgovora obja�njeno kako da se vrati u svoj svet, gde je ubrzo i do�ao sa
ovim neverovatnim do�ivljajem.
U Ju�noj Americi, posebno u
Brazilu, postoje knjige i predanja o �ivotu u utrobi Zemlje, i o jednom
suncu u njenom sredi�tu. Takođe im je poznato da ljudi tamo dugo �ive
bez ikakvih bolesti i da se hrane biljnim plodovima. Predanja govore da
je taj podzemni svet povezan tunelima sa spoljnim, a i jedan od tunela
zavr�ava u mestu St.Katarina u Brazilu.
Priča o bajkovitim podzemnim
svetovima ima svuda na Zemlji. Tako i skandinavski ep 'Eda' govori o
rajskom svetu 'Asar', koji se nalazi ispod Zemlje. U 'Knjizi mrtvih'
Egipćani govore o zemlji 'Amenti'.
Jevreji pominju 'Grad sedam
kraljeva Edoma'. Asteci taj veličanstveni podzemni grad zovu 'Maja -
pen'. A neki ga zovu '�ambalom'.
To
sve nagove�tava da je zemljina kora puna prolaza i tunela. Jedan od
tunela je i 'Put Inka'. U Tibetu su takođe poznati prolazi koje najbolje
koristi neuhvatljivi Jeti. O tome pi�e lama Lobsang Rampa u svojim
delima. On u svojoj knjizi 'Treće oko' pi�e o tajnom prolazu ispod same
Potale: 'Povedo�e me tajnim stepenicama koje se nalaze ispod Potale.
Dugo smo silazili, Najzad stigosno do kraja jednog prolaza koji je
zatvarala stena. Tu se jedan veliki blok otvori pred nama i nađosmo se,
ponovo u nekom drugom prolazu, mračnom i uzanom, koji je mirisao na
ustajalo, na začine i tamjan. Nekoliko metara dalje, zaustavismo se pred
te�kim pozlaćenim vratima. Ona se najzad polako otvori�e, uz �kripu čiji
se odjeci izgubi�e u daljini. Lampe na maslac zameni�e buktinje. Kretali
smo se po nekom hramu iskopanom pod zemljom, i to mnogo vekova ranije, u
kamenoj masi nastaloj od vulkanskih previranja.
Pribli�avali smo se zidu na
kome je naslikan Točak �ivota visok pet metara. Pod treperavom
svetlo�ću, izgledalo je kao da se okreće, tako da nas skoro uhvati
vrtoglavica. Nastavismo da koračamo dalje, ali sve�tenik koji je i�ao
preda mnom, odjednom nestade: ono �to se meni činilo senkom, bila su u
stvari dobro sakrivena vrata.
Ta vrata su vodila u jedan
prolaz koji se neprestano spu�tao, uzan prolaz, veoma vijugav i nagnut,
u kome je slaba svetlost lampi činila pomračinu jo� gu�ćom. Kretali smo
se nesigurnim korakom, posrtali i klizali se. Vazduh je bio te�ak i
pritiskao na s je kao da se Zemlja svom te�inom spustila na na�a pleća.
Imao sam utisak kao da upadam u samo srce sveta. Najzad, po�to je hodnik
savio, pred nama se otvori pećina u kojoj je sve blistalo od zlata.
U
sredini te ogromne prostorije nalazila se crna kuća, ali tako blistava
da mi se činilo da je izgrađena od ebonosa. Čudni znaci i dijagrami,
nalik na one koje sam video na bočnim stranama podzemnog jezgra,
prekrivali su zidove. Unutra videh tri crna kamena kovčega ukra�ena
gravurama i čudnim natpisima. Nisu bili zatvoreni.
'Gledaj, sine' - reče mi
stare�ina sve�tenika. '�iveli su kao bogovi u na�oj zemlji u ono vreme
kad jo� nije bilo planina. Hodali su na�om zemljom dok je jo� more
udaralo o na�e obale, dok su zvezde sjale na na�em nebu. Gledaj dobro,
jer samo Posvećeni su ih videli'.
To su bila tri naga tela,
presvučena zlatom, i le�ali su opru�eno preda mnom. Dva mu�karca i jedna
�ena. Svaka njihova crta bila je verno izra�ena u zlatu. Ali, bili su
ogromni. �ena je bila vi�a od tri metra, a najvi�i mu�karac nije bio
manji od �est metara. Imali su velike glave, malo zasvođene pri vrhu,
uzane vilice, mala usta i tanke usne. Nos je bio dug i tanak, oči prave
i duboko upale. Nije moglo biti da su mrtvi, izgledalo je kao da su
zaspali. Koračali smo na vrhovima prstiju i govorili tiho, ako da se
bojimo da ih ne probudimo. Osmotrih poklopac jednog od kovčega - tu je
bila ucrtana nebeska karta sa nekim čudnim zvezdama. Uz astrolo�ka
izučavanja bio mi je poznat polo�aj zvezda, ali ovo je bilo ne�to sasvim
drugo'.
U
drugoj knjizi, 'Be�e tako', lama Lobsang rampa takođe govori o tom
prolazu u sredi�te Zemlje u koji ga vodi njegov učitelj lama Mingyar
Donduf. Po�to su stigli u dvoranu skulptura koje su predstavljale ljude
obučene u čudna odela, njegov učitelj mu je rekao 'Lobsang, ovo je
sasvim čudan predeo. Pre vi�e hiljada godina �ivela je na ovoj Zemlji
jedna moćna civilizacija, poznata pod imenom Atlantida, i ovo je dokaz
da je ona postojala. Na ovoj Zemlji ima mnogo stvari koje ljudi ne
razumeju. A u njenoj unutra�njosti su stvari, o kojima ljudi ni�ta ne
znaju, jer Zemlja je - nasuprot op�tem shvatanju - stvarno �uplja. U
njenoj unutra�njosti �ivi jedna druga ljudska rasa. Ona je postigla vi�i
stepen razvoja od nas i de�ava se da oni svojim posebnim vozilima iz
unutra�njosti Zemlje dolaze na njenu povr�inu. Ova vozila dolaze iz
Zemlje i lete svuda oko nje da bi osmatrali �ta ljudi ovde rade i
nameravaju, da im ne bi ugrozili bezbednost i sigurnost. Lobsang,
unutra�njost Zemlje nije tamna - oni takođe imaju jedno sunce, slično
na�em, ali ono je manje i jače. Stanovnici su inteligentniji od nas.
Uskoro će ljudi na Zemlji mnogo vi�e čuti o njima'.
Tada su se upitili jednim
tunelom dalje. I�li su vrlo sporo i ubrzo su stali, na znak učitelja.
Bio je jako uzbuđen jer se čuo takav �um sličan onom kada se pomeraju
stene, ili - zatvaraju neka vrata. Učitelj mu je rukom pokazao zid od
stene. Ovde je le�ao kraj tunela, a glatka povr�ina zida je stajala kao
da vatra izbija iz nje.
'Ovo ovde je tvrdo kao
dijamant, Lobsang. Nekoliko na�ih sve�tenika su pre vi�e godina poku�ali
da probiju ovu povr�inu dijamantom. međutim, ni�ta im nije po�lo za
rukom, samo je dijamant bio o�tećen. Pretpostavljam da su stanovnici
podzemnog sveta zapečatili ova vrata - ovaj prolaz da bi se za�titili od
potopa. A mi lame vi�eg ranga smo vi�e puta dolazili dovde i telepatskim
putem smo poku�avali da dođemo u kontakt sa njima. Oni su na�e poruke
primali, ali nisu hteli da stupe u pravi kontakt sa nama. Samo su nam
dali do znanja da mi volimo rat i da kao deca ni�ta ne znamo, ali da nas
oni zbog toga dr�e pod nadzorom da bi u slučaju potrebe mogli da
interveni�u'.
Dalje nismo mogli da idemo,
tu je bio kraj - granica između dva sveta, gornjeg i donjeg'.
ZA�TO JE
ISTINA SAKRIVENA
Prema starim spisima i
mitovima, postojala je i jo� uvek postoji stalna veza između oba sveta.
Upućeni u ove tajne uvek su imali kontakt sa ljudima iz Podzemnog sveta.
Ti upućeni, ili prosvetljeni, mahom su bili sve�tenici i mudraci i oni
su svoja znanja i iskustva, kao i znanja drevnih naroda, krili od gomile
isto onako kao �to to danas čine naučnici u odnosu na celo čovečanstvo.
U
spisima iz predhri�ćanskog perioda govorilo se o titanima u Grčkoj,
d�inovima na Cejlonu ili Bo�ijim ljudima u Egiptu, koji su bili duhovno
i intelektualno razvijeni, a i fizički vi�i od ljudi toga doba. A Olaf
Jansen opisuje na početku ovog teksta da je u dubini Zemlje sreo ljude
koji su bili vi�i od tri metra. Mo�da je to obja�njenje za�to je
Apolonov hram u Delfima bio ogroman, jer je bog Apolon iz Hiperboreje
bio visok četiri metra, ili za�to se u podzemnoj dvorani ispod Potale na
Tibetu nalaze otvoreni kovčezi sa ljudima-d�inovima iz drevnog vremena.
Nećemo se vi�e pitati da li
je Zemlja �uplja, jer snimci NASA satelita (slika levo) načinjeni 1968.
pokazuju da je ona otvorena na Ju�nom i Severnom polu i da su ti otvori
�iroki oko 2.250 kilometara, već ćemo postaviti pitanje: za�to su ti
snimci tako dugo skrivani od ljudi? Za�to se krije da je Zemlja �uplja?
Poznato je da je Raul Amudsen
1911. prvi stigao do Ju�nog pola, a zatim je Skot 1912. postavio zastavu
svoje zemlje. Pa gde su oni to zaboli nacionalne zastave? Na glečerskoj
ravni - zaleđenoj povr�ini. A �ta je ispod toga?
Takođe
je znano da piloti registruju ludovanje kompasa čim se pređe 70-75
paralela. Oni koji lete na linijama preko Severnog pola, oup�te ne lete
preko njega, jer im instrumenti ne rade, kao ni kompas, čija se igla
jednostavno lepi za staklo. Avioni su uglavnom automatski vođeni i lete
ivicom tog otvora na 83-85 paraleli.
Kada je admiral Berd u�ao u
unutra�njost Zemlje njemu su ljudi iz podzemnog carstva 'Agarta'
dozvolili da i dalje leti i sleti, praćen njihovim letećim objektima.
Ozonska rupa nastala je
upravo na polovima i to bi trebalo da znači da je snimanje lak�e
izvodljivo. Međutim, ko tra�i te snimke, dobija uvek fotografije sa puno
oblaka na polovima ili sa nekom sivom mrljom. Ipak je verovatno da
polovi počinju negde na 83 stepenu �irine, gde se povr�ina naginje prema
unutra�njosti i gde zapravo postoji prolaz - veza sa unutra�njim delom
na�e planete. Novije mape su, dakle, pogre�no urađene, ali one starije,
iz dopa Pirija Rejsa, iz XII ili XIII veka bile su tačne. Kako? Ko ih je
uradio?
Ovaj gornji presek Zemlje iz
knjige 'Izgubljeni dnevnik admirala R.Berda' tačno pokazuje otvore na
polovima i prolaze, kao i kontinente, mora i gradove u unutra�njosti
Zemlje, a u sredi�tu jedno centralno sunce.
Kada pogledamo ovu �ematsku
predstavu unutra�njosti Zemlje od strane admirala R.Berda, kao i druge
vrlo va�ne podatke i detalje koje je izneo R.Bernard u knjizi 'Zemlja je
�uplja' iz 1969. i zbog koje je u to vrme progla�en nenormalnim, mo�emo
samo postaviti pitanje: �ta rade naučnici �irom sveta?
Za koga istra�uju? Za�to nas
dr�e u pogre�nom ubeđenju? Ko �ivi u unutra�njosti Zemlje?
Zar treba istra�ivati druge
planete, a ne poznavati svoju matičnu?
Vrh strane >>> |