Naslovna
Baragnir Zag Nehar
Sveta Magija
Svete Knjige
Biblioteka
Arhiva
Zag Kia
Zvezdarijum
Kalendar
Galerija
Multimedia
Psyradio FM
Chat
Linkovi
Alexanthorn
Dnevničke
bele�ke
Bele�ka
59
Razgovori s
povodom
Senke Glasnika
Javna
predavanja
Autobiografske bele�ke
Magijski Dnevnik
Lice
i naličje
Kontakt
|
Nehargil
DNEVNIČKE BELE�KE
Bele�ka 59 -
17.03.2011
Bogu Perunu u Salvu i Čast
Antihri�ćanski prilozi - II
TEORIJA NAJVEĆE OBMANE U ISTORIJI
CIVILIZACIJE
Ne pi�em, a i
ne govorim tako često o drevnoj religiji i magijskoj praksi slovenskih naroda.
Međutim, pročitah jedan novinski članak i zgrozih se! Potpuno nebitno ko je
autor i jo� manje u kojim novinama, ali je va�no da tekst pretenduje naučnost,
stručnost i validnost. E, to me je potaklo na pisanje ovih redova. Činjenice
koje se iznose, fakat su i pitanje njihove validnosti se ovde ne postavlja. Ono
čega se gnu�am u ovom tekstu, ono čega se gnu�am u prirodi svakog čoveka, jeste
tendencioznost u predstavljanju i tumačenju činjenica. I vi�e od ovoga, u�asavam
se tendenciji sagledavanja svari onakvim kakve jesu s namerom zakrivljavanja
faktičkog smisla kroz prizmu jednostranosti jednog spram drugog.
Subjektivizacije, spram objektivizacije stvarnosti. U ovom slučaju, hri�ćanskog
poimanja stvarnosti spram faktičkih istorijskih činjenica sagledavnja duhovne
zaostav�tine jedne kulture, jednog naroda. I �to je jo� gore, sopstvenog naroda.
Zar nije tendenciozno, kada se odrednica Bog, izra�ena su�tina
jednog Uzvi�enog Bića, napi�e malim slovom, a ta ista odrednica se velikim
slovom napi�e samo kada stoji isped imena Boga kojem se klanja, u kojeg se
veruje? Nije li tendenciozno "svojeg" nazivati
Bog, a sve druge idolima? Da li to mo�da nije tendenciozno kad se ka�e: "moja"
vera je istinska, a svi ostali su nevernici? Uzgred, samo u hri�ćanstvu, koje
ovde spomenuh, danas ima ne�to vi�e od 1.500 "istina". Ili mo�da nije ni to
tenciozno, nazvati sebe "vernikom", a sve ostale idolopoklonicima i paganima? A
paganin je pogrdna reč kojom hri�ćani nazivaju "nevernike". I ba� zbog ovoga,
neopaganima zameram �to sebe paganima zovu, pogrdnim imenom koje su im
pripravili, odredili i nadenuli hri�ćani, prvi i najveći im neprijatelji. I ba�
zbog toga, skidam kapu i pozdravljam ljude pravoverne i pravoslavne u Belorusiji
koji su veru predaka svojih, drevnu slovensku, o�iveli nenazivajući sebe
paganima već pravoslavnim. A Pravoslavlje je reč koju je crkva preuzela od
naroda slovenskih i sama sebi nadenula, ne bi li hi lak�e prevarila i br�e
pokorila. Ali, da se vratim na temu.
Srbi su postali hri�ćani u
devetom veku, ali sećanja na staroslovenske
Bogove i dalje su prisutna u
narodnim običajima. Za jedne je to paganska zaostav�tina, dok drugi u tome vide
dokaz da su Srbi jedan od najstarijih naroda.
A Srbi se često hvale da su hri�ćani i pravoslavci. Ponose
se krsnom slavom, jednim Bogom i jednom crkvom. Slave
svetog Jovana i Nikolu, slave arhanđele i malu Gospojinu, ali zajedno s njima
i mnogim drugim praznicima, iako toga nisu ni
svesni, slave i Bogove Peruna, Svaroga ili Svetovida. Iako je pro�lo punih 11
vekova od zvaničnog prihvatanja hri�ćanstva, sećanje na veru negda�nju
i dalje tinja u narodu.
Srbi jesu kao narod znatno stariji nego �to se to u istoriografiji
pominje i �to su mnogi u svetu spremni da priznaju. Uvođenjem hri�ćanstva
napravljen je samo istorijski diskontinuitet, jer su se,
kao i ostali slovenski narodi, praktično odrekli svega �to
je postojalo ranije. Niko vi�e ne spominje
Srpski kalendar, koji ka�e da �ivimo u
7519. godini, koliko je pro�lo od stvaranja novog sveta, odnosno od
prve pojave "crnoglavih", koji se i u drevnom Sumeru spominju i
o kojima zapisi na glinenim pločicama postoje. Staroslovenska, a
s pravom se mo�e reći i starosrpska
religija, starija je i od
grčke, ali za razliku od Grka, Srbi
o svojoj veri predaka znaju veoma
malo ili čak ne znaju ni�ta. �irom
zemlje postoje izvori lekovite vode koje narod i danas zove Zmajevac ili Zmajeva
voda, �to nas vraća u vremena pre hri�ćanstva. Postoje i drugi tragovi
nekada�nje religije, ali su Srbi skloniji pre da obele�avaju puteve rimskih
imperatora nego, na primer, da dokazuju vezu Srba i vinčanske kulture.
�irom Srbije se i danas mogu videti dodole, obo�avanje i strah od zapisa,
ostavljanje hrane na groblju, klanje petla na Svetog Iliju ili kićenje cvećem
uoči Đurđevdana. O preno�enju mlade preko praga, gađanju jabuke ili prebacivanju
sita, značaju kuma pri sklapanju braka i prevođenju stoke preko vatre, svega
onog čega nema ni u Starom ni u Novom zavetu, suvi�no je i govoriti. I pored
protivljenja crkve i apela crkvenih velikodostojnika da se treba
pona�ati u skladu sa
pravilima vere, drevni običaji, i danas su duboko ukorenjeni
u narodu, ba� kao i sećanja na nekada�nje Bogove. Pa opet,
pitanje je koliko se uistinu poznaje slovensko i srpsko
verovanje i
predanja koje se prenose s kolena na koleno i koje po svojoj raznolikosti, obilju
etnografskog materijala i mno�tvu Bo�anstava i drugih
bestelesnih sila, nimalo ne zaostaje za
religijama drugih naroda, starih Grka, Asteka,
Indusa, Kineza, Egipćana...
Stari Sloveni pripadaju grupi indoevropskih naroda, ali postoji vi�e verzija
kako su dospeli na područje dana�nje Evrope. Najuvre�enije je shvatanje da su se
iz Indije preko Persije i Mesopotamije prvobitno doselili u okolinu reke Dnjepar, Crnog i
Baltičkog mora, a zatim da je jedan deo, usled ratova i najezde drugih naroda iz
Azije, krenuo ka jugu i zapadu Starog kontinenta. Prvi pisani izvori o Slovenima
potiču iz pera vizantijskih misionara, u vreme kada na Balkanskom
poluostrvu i na čitavom području srednje Evrope uveliko misionare hri�ćanski
sve�tenici. Novu veru najpre primaju Slovenci (jo� u sedmom veku), a dva veka
kasnije i Hrvati, Česi, Bugari i Srbi. Sto godina kasnije pokr�tavaju
se i Poljaci i drugi istočni Sloveni.
Iako se često mo�e čuti da su novu veru Srbi prihvatali masovno, dobrovoljno i
sa rado�ću u srcu, istorijske činjenice,
s namerom prećutane, svedoče da je
"nova vera" nametana "od vrha na dole", odnosno od
vladara ka narodu uz obilnu pomoć i uputstva misionara. Da bi neki slovenski knez
ili �upan uop�te mogao da se proglasi
kraljem, odnosno da bi od pape ili patrijarha mogao da primi krunu, najpre je
morao da se pokrsti. Vladari su se i tada vi�e brinuli za ugled i moć,
i nisu se
preterano bavili duhovnim pitanjima, ali je sa podanicima bilo znatno te�e.
Narod nije �eleo da se odrekne starih
Bogova, mnogi su se opirali, a zbog toga često
su i
bez glave ostajali. Istorija bele�i primere da su čitava naselja nepokornog
naroda paljena i ru�ena do temelja, pri čemu su se prvi na udaru na�li upravo
kipovi i svetili�ta nekada�njih Bogova.
Nebrojeni su zločini počinjeni za i u ime crkve, ali ne zarad vere, već zarad, i
samo zarad, �irenja vlasti i uticaja.
I pored svega, Srbi su sačuvali uspomene na slovenske Bogove i način �ivota.
Mnogi hri�ćanski sveci dobili su osobine Bogova, a dane posvećene starom
Bo�anstvu preobratili su u dane posvećene svecu.
U skoro svim slučajevima "zamene" izvr�ili su i kalendarsko pomeranje, ne bili
na taj način onemogućili razvoj duhovnog kontinuiteta. Stoga i ne čudi �to se u dane
praznika i dalje praktikuju običaji koji sa hri�ćanstvom, u su�tini, nemaju
dodirnih tačaka. Tako je, na primer, sveti Ilija Gromovnik odavno dobio osobine
Boga Peruna, za�titnica �ena - sveta Petka, preuzela je osobine
Boginje Moko�i,
dok je tradicionalno polaganje badnjaka uoči Bo�ića zapravo podsećanje na
slovenskog Boga Svaroga.
I dan danas se u
mnogim krajevima o ovom prazniku pevaju narodne pesme "Bo�iću Svaro�iću": "Oj
badnjače, badnjače, ti na� stari rođače, dobro si nam do�ao i u kuću u�ao." Ali
sve ovo kazuje ne�to sasvim drugo: Srbi su nevernici! Odrekli su se starih
Bogova imenom i delom, prihvatajući "novu veru". Hri�ćanstvo su prihvatili
zadr�avajući stare običaje. Tako sad nisu ni tamo ni ovamo. Zapravo nisu nigde.
Ne mo�e se biti malo ovo i malo ono, jer od svega po malo, ne ostane ni�ta.
A kako je bilo..?
Perun, Gromovnik
Perun je najmoćniji slovenski Bog, sličan vrhovnom
Bogu Zevsu, koji će se
kasnije pojaviti u grčkoj civilizaciji. Bio je
Gospodar Oblaka, a slovio je i
kao Nepobedivi Ratnik,
Tvorac munja i gromova. U njegovoj nadle�nosti su bile i
zvezde, Sunce i Mesec, a na zemlji je Gospodar
Vatre. Tako su, praktično,
sve Sile koje su u drevnom vremenu izazivale strahopo�tovanje, bile
Njegove.
Perun ka�njava krivokletnike, kao i sve ljude koji su zli: "A Perun ka�njava zle i
neposlu�ne zatvarajući im Nebeske
Kapije". Krivokletstvo ka�njava jo� za �ivota, a
u izvr�avanju kazne najče�će upotrebljava munje. U mnogim spisima iz ranog
srednjeg veka, pa čak i u ugovorima o miru, Sloveni su se zaklinjali na
po�tovanje ugovora upravo Perunu.
O posvećenosti Perunu ukazuje i činjenica da, do danas, mnogi toponimi i biljke
nose Perunovo ime (Perunov vrh i Perunova obala u Rusiji, Perunja ves u
Sloveniji, planina Perin u Bugarskoj, cvet perunika). I dan-danas postoje izreke
i kletve na nekim slovenskim jezicima koje sadr�e Perunovo ime.
Na poljskom reč "piorun" znači grom,
a srpska
kletva "grom te ubio, dabogda", potiče upravo od
Boga Peruna.
Za Peruna su vezane i duhovne pojave, stvorene pod uticajem kulta vatre, kao �to
su, na primer, ale ili ognjeni petao. Od �ivotinja, Peruna je simbolizovao
jarac, a od biljaka hrast, perunika, �alfija,
p�enica, kopriva, jabuka i čuvarkuća. Pred Njegovim
kipom, vernici su obavljali zavete, uz biljne i �ivotinjske �rtve.
Tamo gde nije bilo izgrađenih hramova, Sloveni su se molili Perunu
u Svetim Gajevima, trebi�tima ili ispod hrasta, od čega je u hri�ćanstvu opstalo
obo�avanje drveta - zapisa. U većim naseljima gde su postojali
hramovi, vernici su, predvođeni �recima, odr�avali krstonosne
obhode (litije u hri�ćanstvu)
prono�enjem Perunovog Krsta kroz celo naselje sa zaustavljanjem i pevanjem
hvalospeva na svakom raskr�ću.
Kako je Perun bio najmoćniji Bog kod Slovena, a �ivotinja simbol
mu je bio jarac, tako su ga hri�ćani povezali sa samim Đavolom. U slovačkom
jeziku i danas se "do Đavola" ka�e: "do Paroma". Zbog ovoga su hri�ćani osobine
Boga Peruna razdelili, ne bi li tako Silu
unizili, pa atribute Perunove pokrivaju sveti Ilija i Pantelija, Ognjena
Marija, a delimično i sveti Petar Bogi�ar, sveti Nikola,
sveti Spas, Arhanđel i sveti Jelisije.
Vreme slavljenja Peruna padalo je tačno na dan sredine
(kulminacije) leta. To je 7. avgust, a izme�teno kao tradicionalni praznik 2.
avgusta na dana�nji Ilindan.
Svarog, Sunčani
Bog Svarog nije moćan kao Perun, Svetovid i Triglav, koji se slu�e prirodnim
silama i koriste oru�je ratnika, ali ih nadma�uje Bo�anskim odlikama. Svarog je
Sunčani bBg,
Stvoritelj svega na Nebu i Zemlji, a nazivan je i Vi�njim. Po
jednom zapisu, Svarogova �ena Vida zamolila ga je da stvori čoveka po svom
obličju. Svarog je izeo drvo hrast, oblikovao čoveka udahnuo
mu dah �ivotni. Tako je postao prvi čovek,
Dubravko, a od lipe be�e oblikovana prva �ena kojoj je dah
�ivotni podarila sama Vida, nadenuv�i joj
ime
Ljubljenica.
Kipovi Svaroga u hramovima bili su u sedećem polo�aju, poput kralja na prestolu.
Na prsima je imao orla, a na glavi kapu s bivoljim rogovima. Dr�ao je dva �ezla
sa figurom Sunca na svakom. Uz hramove, kultno mesto bilo mu je i
porodično ognji�te. U
čast Svaroga, Sloveni su ritualno stavljali na ognji�te hrastov badnjak, koji je
predstavljao duh predaka, duhove �to razgorevaju
vatru Sunca. U čast Svaroga �reci
su pravili velike kolače, koje su
kao �rtvu obilja prinosili i vernicima �eleli da takvo
obilje bude i u
narednoj godini (kolači se i dan-danas spremaju uoči krsne slave). Za
Svaroga su vezani razni feti�i protiv uroka i lopatice �ivotinja na kojima se
gatalo. Predstavljali su ga orao, leska, orah, �ito i vinova loza. U
Njegovu
čast odr�avane su ma�kare i koledari. Vreme Svaroga padalo je od Badnje večeri
do Poklada. Kao najmoćnijem Bogu, pripadali su mu Sunce, Mesec, duga, zvezde, a
od duhovnih pojava vile. U hri�ćanstvu, sve njegove funkcije
prenesene se na
Hrista.
Svetovid, Četvoroglavi
Preskakanje
vatre - Obred starih Slovena u čast Boga Svetovida odr�ao se do danas
Svetovid je Bog sa četiri glave, koje označavaju mali panteon va�nih slovenskih
Bogova - Peruna, Svaroga, Lade i Moko�e (kod Srba Vide). Ovako udru�eni, gledali
su na sve strane sveta i zaslu�ili ime Svetovida, odnosno Svevida.
Svevidost ovog Boga podrazumevala je i sveobuhvatnost Univerzuma, pa je na
Svetovidovim kipovima predstavljen Gornji (duhovni) svet,
Zemaljski (ljudski) i
Donji (adski).
Sloveni su stvorili predstavu o noćnom jahaču Domovoju, pa je
konj na kipu Svetovida predstavljao Gornji svet,
Srednji je prikazivala figura
�ene, a Donji Dabo, koji je istovetan predstavi
Đavola u hri�ćanstvu.
Svetovid je i ratnik. Predstavljan je sa mačem i rogom. Bio je vezan za svice i
belog konja. Ratnik na belom konju predstavlja simbol pobede i do na�ih vremena.
Od biljaka, Svetovida su simbolizovali bo�ur, vidovčica, ivanjsko cveće, javor i
jasen. Pored mača i roga, obele�ja su mu i zastave, gusle i amajlije od zlata,
srebra, kamenja, roga, kosti i drveta. Kultna mesta su hramovi i trebi�ta.
Obredne radnje su obavljale rusaljke. U čast Svetovida
su se preskakale vatre i prolazilo se ispod cvetnih venaca, čime su se slavili
proleće, leto i jesen. Muzika je bila neprekidna, pa su �ene padale u trans, �to
se i danas mo�e videti u istočnoj i ju�noj Srbiji.
Svetovid se proslavljao 9 dana od
Dugodnevice (21. jun), a tradicionalno u hri�ćanstvu je izme�ten od 29.
juna, od Vidovdana do Ivanjdana. Njegove
osobine su u hri�ćanstvu prenete
na Svetoga, svetog Vida i
svetog Lazara.
Veles, za�titnik stočara
U kolektivnom pamćenju Slovena, Bog Veles je ostao du�e od ostalih
Bogova. Po
njegovom imenu je nazvana i srednjovekovna kne�evina Vla�ka, a na Balkanu
je uobičajeno da svi
stočari nose zajednički naziv Vlasi.
Veles je zemaljsko Bo�anstvo, za�titnik stočara i ratara. Slavljen je u vreme
setve, �etve i ispa�e. Pripisivano mu je pomračenje Sunca. Velesu su pripadate i
duhovne sile: zmajevi, ale i noćni �umski konjanik Lesovik. Velesova kultna
mesta, pored hramova, bila su njive, pa�njaci, torovi, trebi�ta i groblja.
Obredi su se sastojali od ma�kara, vučara (imitacija vukova) i zavetovanja.
Njegov simbol je bio �tap, a simbolizovali su ga trava, vuk, crni petao i domaće
�ivotinje.
Drveni kip Velesa bio je izrezbaren likovima hromog belog vuka, govečeta, rala i
krilatog lava s glavom orla. Lav na vrhu repa imao je cvet ljiljana. Brada
Velesa predstavljena je klasjem p�enice, pa verovatno otud izreka kod Srba:
"Puna �aka brade" - kad rodi godina i uspe trgovina. Funkcije boga Velesa u
hri�ćanstvu su prenete na svetog Vasilija, Luku, Bla�a, Kornelija i
Ivana, a delimično
svetog Savu i Mratu.
Moko�, Majka za�titnica �ena
Moko� je Boginja Majka i za�titnica �ena, koja se brine o njihovom
zdravlju i porodu. Poma�e porodiljama i �titi njihovu decu, ali istovremeno
poma�e i �eni da sačuva dobar brak. Mnogo običaja je vezano za ovu
Boginju.
Slovenske �ene bacale su u vodu kudelju koja se nazivala "mokrica" i koja je
predstavljala �rtvu Moko�i. Pređa kudelje nije se smela ostavljati preko noći da
je ne bi Moko� oprela. Za�tita ovaca i njihovog runa takođe je bila jedna od
njenih delatnosti, zbog čega su joj Sloveni takođe prinosili �rtve. Makaze,
bosiljak i pramen vune stavljani su pod noge Moko�inom kipu, �to je �titilo
neostri�ene jaganjce.
U severnoj Rusiji verovalo se da Moko� ide od kuće do kuće za vreme velikog
posta i nadgleda predilje. Budući da je vezana za vreteno i preslicu,
pretpostavljalo se da se njena delatnost prote�e i na kosmičkom planu kao
delatnost Boginje koja određuje ljudsku sudbinu i seče kratke niti čovekovog
�ivota.
Moko� se identifikuje sa Vidom, �enom Svarogovom. Ona je zaslu�na za
stvaranje ljudi i kao takva povezana je sa Belom pčelom, pretkom
Slovena. Zbog toga je pčela Moko�ina sveta �ivotinja kao i ovca, ali i zmija.
Njene biljke su lipa, lan i kantarion. Lipa je povezana sa prvom �enom nastalom
od drveta lipe, a za čije je stvaranje zaslu�na Moko�, lan se često koristi u
vrad�binama, dok se kantarion koristi u lečenju "�enskih"
bolesti.
Funkcije Moko�i, Velike Majke prenete su
u hri�ćanstvu na svetu Petku.
Triglav, Ratnik
Triglav je Bog sa izrazitim odlikama ratnika. Ima tri glave i za�titnik je
Neba,
Zemlje i Bezdana. Dan Triglava padao je
na sredinu (kulminaciju) zime 4. februara, a
tradicionalno je izme�ten na 2. februar. Kultna mesta,
pored hramova, bila su mu na trebi�tima i u planinama.
Noć je smatrana vremenom njegovog delovanja. U njegovoj vlasti su bile vile i
noćni konjanici. Simbolizovali su ga crni i hromi konji, labudovi i guske, a od
biljaka zova, planinsko cveće i gro�đe. Zbog gro�đa je Triglav imao u posedu
bure, čija sadr�ina je i priličila moćnom ratniku, a njegovu obaveznu opremu
činili su mač, koplje, sedlo i rog. Obredi u čast Triglava su koleda s
preskakanjem vatre radi oči�ćenja, i sa igrom i pesmom radi izazivanja ki�e,
gatanja i mazije kada su okrivljeni morali da vade vrelo gvo�đe iz vode.
Smatralo se da će nevini uspeti u tome, a da će krivci biti povređeni.
Na kipovima Triglava dominirao je ogroman mač, koji je simbolizovao veliku
snagu. Figura jelena ispod mača upućivala je na zaključak da mu je stani�te u
planinama i u �umi. Ostale slike na kipu predstavljale su Sunce i planinsko
bilje. U hri�ćanstvu su funkcije Boga Triglava prenesene na
arhangele Mihaila, Gavrila i
Rafaela, a delimično i na svetog Trifuna i Todora.
I zaista, mogla bi se poređenja ređati, čitava knjiga da
se napi�e. Ali je i ovo dovoljno razumnom, da se zamisli i razmisli, da
strgne pokrov Tame nad sve�ću �to se vije i Svetlost zaklanja.
Vrh strane >>> |
|